Draga Ksenija, imam 62 godine, živim s drugom suprugom i kćeri, sve je, kako bih rekao, u redu. Ipak, prošlost me ne pušta – svako toliko, sanjam svoju kćer iz prvog braka. Trčim prema njoj, ali kao da je nedostižna, a probudim se u hladnom znoju. Prije nekoliko mjeseci čuo sam da je odselila u inozemstvo, i taj osjećaj da je sve dalje, potpuno me obuzeo. Razmišljam, trebam li pokušati ponovno uspostaviti kontakt nakon svih ovih godina?
Razdvojili smo se kad je imala tri godine. Bivša supruga nikad nije bila zadovoljna – koliko god se trudio, uvijek bi našla razlog za prigovore. Živjeli smo neko vrijeme u podstanarima jer nije htjela biti u kući mojih roditelja, no to je gotovo pojelo moju plaću. Njezin novac nikad nije bio za nas, a pritom sam slušao samo optužbe da sam beskoristan i slabić. Na kraju, otišla je bez riječi, vratila se svojim roditeljima i povela kćer sa sobom.
Uredno sam plaćao alimentaciju, molio i preklinjao da me pusti viđati malenu. Nekoliko godina je uspijevalo, no s vremenom, pod utjecajem majke, počela se opirati. Najgore je bilo kad sam ostao bez posla i privremeno zastao s plaćanjem. Tad je bivša iskoristila priliku i potpuno me udaljila iz njenog života. Kad je imala devet godina, više nije željela čuti za mene.
Sad, nakon svih ovih godina, razmišljam – ima već 34. Je li uopće u redu da se javim? Je li previše vremena prošlo? Ne želim si kvariti dobar život s novom obitelji, ali teško je izbjeći misli o kćeri koja me godinama progoni, a koju možda više nikad neću vidjeti. Otac iz daljine
Ksenijin odgovor: Djelujte, ali bez očekivanja i zahtjeva
Dragi Oče iz daljine, iskreno me potreslo vaše pismo i samo mogu pretpostaviti koliko je teško živjeti s osjećajem izgubljenog vremena i udaljenosti od vlastitog djeteta. Razumljivo je da vas, unatoč sadašnjoj obitelji i svakodnevnim obavezama, sjećanja na kćer nikad nisu potpuno napustila. Rekla bih čak da ste se susprezali u pisanju ovog pisma.
Ono što mi nedostaje u ovoj priči je podatak što ste učinili nakon što je vaša kći odlučila da ne želi čuti za vas. Jeste li jednostavno prestali pokušavati pa ste se okrenuli novoj obitelji? Ili ste na sve legalne načine pokušali održavati kontakt s vlastitim djetetom? Ovo je dosta važan podatak, budući da je jasno da je dijete bilo pod štetnim utjecajem majke i, vjerojatno, njene obitelji.
Vrijeme koje je prošlo sigurno čini ovu situaciju posebno osjetljivijom. Vaša kći je odrasla žena koja zna da niste bili uz nju u godinama u kojima ste joj bili najpotrebniji. Bez obzira čija je to krivica, ona osjeća taj nedostatak i sigurno ima zamjerki prema vama. Druga otegotna okolnost je što, čak i da razmišlja o susretu s vama, vaša kći mora paziti na majčine osjećaje. A posve je jasno da vas prva supruga ne želi u obiteljskoj slici i da će, vjerojatno, svjesno otežati vaš povratak u kćerkin život pa čak i ako će joj time emocionalno naštetiti.
S obzirom na okolnosti, morat ćete samostalno osmisliti pristup koji će kćeri pokazati iskrenu želju za povezivanjem, a ne pritisak ili očekivanje. Dakle, ponovit ću, s obzirom na okolnosti, ne možete imati očekivanja. Odluka je na vašoj kćeri.
Ja bih joj napisala jednostavno pismo u kojem bih izrazila razumijevanje ako vam ne može ili ne želi odgovoriti. Objasnite joj da ste uvijek mislili na nju, ali nemojte nizašto optuživati njenu majku. Pismo neka bude iskorak prema onome što ste predugo čekali. Bez obzira na ishod, ono bi vam moglo pomoći da nađete svoj mir. Možda i vašoj kćeri treba takav signal da pronađe svoj mir. U svakom slučaju, nakon pisma, idući korak je na njoj.
Kažete da si ne želite kvariti dobar život s novom obitelji. To mi je ružno zazvučalo. Što se vaše druge supruge i mlađe kćeri tiče, u interesu bi im trebalo biti da vi budete sretni. Ksenija
Pišite Kseniji!
Želite li anonimno postaviti pitanje i posavjetovati se s našom kolumnisticom i životnom savjetnicom Ksenijom Habunek ili samo ispričati svoju priču i viđenje ove teme, možete to učiniti putem internetskog obrasca klikom na ovu poveznicu.
Ostala pitanja i Ksenijine odgovore potražite na ovoj poveznici.
