Naš umirovljeni čitatelj Petar piše nam da je u braku već duže od 30 godina te da se njegova supruga umirovila prije nekoliko godina, a on prije šest mjeseci. U mirovini, priznaje, ne živi kako si je priježeljkivao.
“Otkad sam i ja prestao raditi, moj odnos sa suprugom se značajno pogoršao. Dok smo gradili karijere i odgajali dvoje djece, naše nesuglasice nisu bile toliko očite jer nismo toliko vremena provodili zajedno, ali sada smo po cijele dane u kući i to je postalo nepodnošljivo”, opisuje nam.
Potom pojašnjava: “Supruga me ne poštuje i ne uvažava. Naša komunikacija gotovo da i ne postoji, a kada pokušam započeti razgovor, uglavnom me odbije ili skrene temu. Nedostaje topline, empatije i lijepih riječi. Često provodimo dane u tišini, a osjećaj emocionalne distance je sve jači. Spomenuo bih i našu djecu, za koju je posebno povezana, a osobito za sina. Čuva unuke, ali mi se čini da to radi više iz osjećaja dužnosti nego iz užitka”, piše nadalje.
Slijep od ljubavi
Potom se prisjetio njihove mladosti. “Kao mladić, zaljubio sam se u nju, prekrasnu crnku, i nakon pet godina veze oženili smo se. Oboje smo vjernici, a vjera nas uči da u brak treba ući otvoreno, bez tajni. Vjerovao sam da ćemo iskrenošću stvoriti temelje za sretan brak. No, supruga mi nikad nije ispričala o svom bivšem zaručniku, koji ju je ostavio netom prije njihovog vjenčanja.”
“Taj događaj bio je veliki šok za nju i njezinu obitelj, posebno za njezinu majku, koja je nastavila vršiti pritisak na njega da se oženi njenom kćeri. Kad smo se upoznali, bio sam zaljubljen i spreman na zajednički život, ali ona nikad nije otvoreno pričala o prošlosti. Tek mi je njen bivši sve ispričao, nakon što smo već dugo bili u vezi. Iako smo se vjenčali, osjećam da je sve to bacilo sjenu na naš brak”, požalio nam se očajan suprug Petar.
S godinama je njihov odnos bivao sve hladniji i isprazniji. “Djeca su odrasla i otišla, a mi smo ostali sami, bez ikakvog sadržaja, želja ili emocija. Naša komunikacija je svedena na minimum, a kada djeca dođu u posjet, supruga se pretvori u sasvim drugu osobu i postane ljubazna, razgovorljiva i mi čak pokaže neku vrstu pažnje. No, čim djeca odu, sve se vraća na staro, samo tišina, hladnoća i udaljenost”, žali se.
Ljubavi nije ni bilo…
“Sve češće dolazim do zaključka da ljubavi prema meni nikada nije ni imala. U braku smo, kako mi se čini, jer joj je tako naredila majka, a ne zbog ljubavi. Starost nam donosi samoću, a kad u braku nema ljubavi, to je velika muka. Iako još uvijek volim i poštujem svoju suprugu, ona mene u ničemu ne uvažava, često me omalovažava, iako nikad pred drugima. Pokušavam razgovarati s njom, no svaki put kad započnem razgovor, ona se digne i napusti prostoriju”, navodi razloge svog nezadovoljstva.
“Supruga nema prijateljice, uživa jedino u kupovini. Kad je u pitanju zajednički izlet, ručak ili večera izvan kuće, uvijek mi govori da je to preskupo. No, kada djeca primijete da nešto nije u redu, ja sam uvijek kriv za sve, pa za to, da je nigdje ne izvedem. Ne znam više kako dalje, osjećam se izgubljeno”, izjadao nam se nesretni umirovljenik koji zasigurno nije ovako zamišljao svoje treće životno doba.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
