Jedan zdrav odnos bez sukoba je čista iluzija. No, treba se znati svađati. Tko želi svladati ovu vještinu kao prvo mora prihvatiti da je partner individua za sebe, piše Deutsche Welle.
„Uvijek si uvjerena da si u pravu!” Kada mi tako nešto predbaci, mogla bih iskočiti iz kože. Ne toliko zbog predbacivanja da mislim da sam u pravu. Nego zbog toga što mi predbacuje da sam „uvijek” u pravu. To jednostavno nije istina. Zato onda moram i ja reći nešto. I ono što kažem nije uvijek baš u najprijateljskijem tonu. I tada nastaje svađa. Kao kod mnogih parova.
Svađa je za mnoge neugodna pojava. Jer nagriza našu predodžbu o idealnoj vezi. „Veza bez svađe je jedna od najpoželjnijih konstelacija u našem društvu”, potvrđuje i terapeut Christian Thiel iz Berlina. No predodžba da jedna veza bez sukoba može funkcionirati je istodobno i jedna od najvećih zabluda modernog zapadnog društva. U praksi često, kako kaže Thiel, padamo na ispitu jer ne želimo priznati da je naš partner drugačiji. „Ljudi su različiti. Zato je i svako partnerstvo neka vrsta međukulturnog eksperimenta”, kaže Thiel. To se često kosi s našim predodžbama o romantičnoj ljubavi i simbiotičkom stapanju kroz filmove i knjige te marljivo hranjenim utopijama.
A svi mi poznajemo te parove kao iz bajke, parove koji se nikad ne svađaju. I koji nam sugeriraju da je život u vezi jednostavan i da je problem u tomu što mi, eto, nismo shvatili jednostavna pravila igre. No, sve je to privid. „Otprilike polovica parova se razilazi jer se previše svađaju. Druga polovica se raziđe jer se nisu svađali dovoljno”, kaže terapeut Thiel. Umjesto sukoba, mnogi u vezi sklope neku vrstu prešutnog sporazuma koji se zasniva na ignoriranju potreba partnera. „Ono što mi u vezi očekujemo su priznanje, poštivanje i razumijevanje”, kaže Thiel. No uvjeti u svakodnevici su često nepovoljni. Između posla i brige za djecu, često jedno obično “Kako si?” biva zaboravljeno. Pritom je to najmanje što možemo učiniti za partnera. Frustracije zbog nepoštivanja i nerazumijevanja često eskaliraju u banalnim stvarima poput po podu ostavljenih čarapa ili nezatvorene paste za zube.
Partner se vraća u djetinjstvo
Znači svađa je važna za jednu vezu. Ali ne bilo kakva. „Način na koji se svađamo je presudan”, kaže psihologinja Helga Odendahl. Kritika upakirana u rečenice koje počinju u stilu „ti ovo, ti ono” brzo svađu odvlače u jedan destruktivni smjer. Zato su i rečenice „Ti uvijek misliš da si u pravu” ubojite jer ne ostavljaju prostora. Rečenica poput „Često se osjećam ostavljena na cjedilu” imaju drugačije djelovanje jer se radi o nepobitnoj činjenici na temelju osobnog iskustva. Odgovor začinjen ljutnjom nije povoljan jer isključuje pristojnu konverzaciju. Ljutnju može otkloniti kratka šetnja po svježem zraku. Ta šetnja može poslužiti i da se zapitamo zašto je upravo partner taj koji nas tako brzo može dovesti do usijanja. S prijateljima i kolegama se do rješenja dođe bez takvih drama.
„U vezama ponavljamo šablone koje smo naučili od roditelja. Tko od roditelja nije naučio govoriti o vlastitim potrebama, taj će u vezi imati problema”, kaže Odendahl. Zato su tu terapije koje parovima pomažu da to nadoknade.
Puno priče ne znači i puno rješenja
Umjetnost komuniciranja je važna. Pritom treba primijetiti da većina parova jednostavno premalo komunicira. No ni previše komunikacije ne čini dobro. „Probleme ne bi trebalo dodatno povećavati bespotrebnim razgovorima”, smatra Thiel. To se posebice odnosi na one razgovore kod kojih predmet nije rješenje nekog problema nego analiza karaktera partnera. „U takvim razgovorima je svatko duboko uvjeren da je u pravu”, kaže terapeut.
I ja sam sa svojim partnerom pala u iskušenje i pokušala u beskrajnim raspravama drugu stranu uvjeriti u svoj stav. No uskoro smo odustali i zabranili ovakvu vrstu komunikacije i postavili pravila kako razgovor odvesti u konstruktivnom smjeru. Kao prvo je važno na trenutak zastati i zapitati se koliko je diskusije uopće potrebno. Ne mora svaka emocija „nepročišćena” biti transformirana u komunikaciju. Riječi poput: „uvijek”, „ništa”, „sve” i „nikad” su zabranjene. Prvo su nam se ova pravila učinila trivijalnima i pomalo djetinjastima. No i sami terapeuti potvrđuju: rješenja u svladavanju razlika u osobnostima moraju prije svega biti pragmatična. I tada će točni doći malo kasnije, a netočni ranije. I tako će se naći u sredini.
/autorica: Julia Vergin, Deutsche Welle/
