“Nadovezat ću se na priče iz domova za stare i nemoćne, jer moja majka, nažalost, živi u jednom privatnom domu u okolici Zagreba i nepokretna je. Dolazim svaki dan kod nje i svaki put doživim šok. Soba je prljava, a ja sam sama morala čistiti fekalije po podu. Mami od fekalija znaju biti prljave ruke, a odjeća uništena ili izgubljena. Čak sam pronašla tablete na podu i u krevetu, što je dodatno povećalo moju zabrinutost. Kada pitam što mama jede, odgovaraju mi da je to ‘miks’, no nitko ne zna reći što se zapravo nalazi u njemu”, napisala je gospođa Ana.
“Osoblje u domu je slabo educirano i nezainteresirano. Iako u domu imaju otvorene natječaje za nova radna mjesta čini se da teško nalaze kvalitetne radnike. Da znam za neki drugi dobar dom, odmah bih je premjestila, ali nigdje nije bajno. Oni koji su pokretni i mogu se zauzeti za sebe još nekako prolaze, dok korisnici koji samo leže, nažalost, mole Boga da umru. Ovaj sustav je nehuman i poražavajući za cijelo društvo”, piše gospođa Ana.
“Ono što me posebno pogađa je činjenica da, koliko god joj vode ostavim, gotovo jednaku količinu pronađem sutradan. Kao medicinska sestra po struci, dobro znam kako treba izgledati njega nepokretnih bolesnika. U privatnim domovima svaki euro ušteđen na korisnicima ili osoblju završava u džepu privatnika. Inspekcije ne bi smjele reagirati samo kad se dogodi nešto strašno. Tada se kratko piše o tome, a brzo se zaboravi. Molim Boga da mi nikada ne zatreba dom, jer ovakvo stanje nikome ne priliči”, zaključila je gospođa Ana svoje povjerljivo pismo.
“Vodite mamu iz doma ako vam ne paše”
“Moja majka je provela deset mjeseci u staračkom domu, a u sebi nosim duboku bol zbog načina na koji se osoblje ponašalo prema njoj. Kada sam se žalila nadležnima, pa i samoj direktorici, svaki put sam dobila isti odgovor: Vodite je iz doma ako vam ne paše”, piše nam gospođa Božidarka. Upravo ovu frazu, koja odražava potpuno ignoriranje osjećaja i potreba korisnika domova i njihovih bližnjih, navode nam i drugi naši čitatelji koji nam masovno pišu na ovu temu.
Čitateljica potom nastavlja svoje pismo: “U sobu su s mamom stavili stariju štićenicu koja je stalno ometala moju majku, koja je bila prisebna, ali nepokretna. Uz sve to mama je dobila ozbiljne ozljede nogu, a kad sam pitala kako se to dogodilo, rekli su mi da se sama ozlijedila, iako se nije mogla pomaknuti ni centimetar.”
“Ostavljala sam novac u blagajni kako bi mami kupili voće i kavu, ali nikada to nisu učinili. Nažalost, bila sam udaljena 150 kilometara od nje, pa nisam mogla biti stalno uz nju. Napominjem i da moja majka nije bila socijalni slučaj i da sam uredno plaćala puni iznos za uslugu koja je, nažalost, bila daleko od zadovoljavajuće. Njeno stanje, uključujući rane na leđima, bilo je strašno. Ne mogu vratiti vrijeme, ali svaki put kad se sjetim, zaboli me duša”, napisala je.
Pišite nam, posve anonimno, i vi o svojim iskustvima sa domovima za stare i nemoćne.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
