Preživjeti mjesec, naročito zimi, s malom mirovinom, nižom od 400 eura, uz rastuće cijene hrane i režija, čini se ravnim mađioničarskom triku. No, nema ničeg magičnog u tome, a iluzija mađioničarskog trika, u slučaju svakog četvrtog umirovljenika u Hrvatskoj nije drugo do iluzija dostojanstvenog života, piše N1.
Općenito je veća vjerojatnost da će osobe starije od 65 godina doći u rizik od siromaštva i socijalne isključenosti. Taj je rizik procijenjen na 33 posto, a dodatno raste kod samaca. Prema Državnom zavodu za statistiku (DZS) rizik siromaštva starijih od 65 godina koji žive u samačkim kućanstvima čak je 59,9 posto.
S ovu stranu statistike, pitanje je kako ti ljudi krpaju kraj s krajem i kako se nose s iznenadnim troškovima, koliko izdvajaju za režije, za hranu i lijekove. Osim te tri stavke, drugih praktički više i nemaju. Odjeću i obuću uglavnom odavno ne kupuju, nikamo ne putuju, a na sitna zadovoljstva poput kave u kafiću više ne računaju.
Pregurati mjesec s 400 i nešto eura
Gospođa Ivanka ima 75 godina, udovica je već nekoliko godina i živi u jednom naselju kod Pakraca. Prima mirovinu pokojnog supruga u iznosu neznatno višem od 400 eura. To je nekoliko desetaka eura više od one prosječno najniže, što joj nije neka utjeha. Na pitanje kako pregura mjesec s tih 400 i nešto eura, odmah je rekla ono ključno: “Da nemam sina koji mi pomaže, ne znam kako bih preživjela. Zaista ne znam.”
Polovica mirovine ode joj na režije i lijekove. Zimi i više od toga. Sin i snaha, kaže, puno joj pomažu, ali žive u Zagrebu i nisu joj uvijek pri ruci. “Najmanje jednom mjesečno moram do grada podići mirovinu, kupiti lijekove i platiti račune. Onda platim nekome da me odveze. Tamo i natrag to je 50 eura najmanje”, kaže za N1.
“Često ih sin plati, inače ne bih izdržala s mirovinom do kraja mjeseca. Imam vrt, ali liječnici kažu da se zbog srca ne smijem naprezati i uzimati motiku u ruke. Jako pazim da ne potrošim puno na hranu”, govori.
“Imam jedne cipele k’o nove, a preko dvadeset godina stare. Čuvam i ne bacam odjeću i obuću. Imam malo robe, ali kvalitetne koju sam davno kupila i još je nosim. Kada mi je umro otac prije 30 godina kupila sam crnu bluzu. Evo i sad je u ormaru na vješalici, k’o nova je”, govori ova umirovljenica prisiljena na štedljivost pod stare dane. Na kraju još jednom ponavlja: “Da mi nije sina, ne znam što bih. S ovom mirovinom ne mogu u starački dom. A kada bih i mogla, tko zna kad bih dočekala mjesto.”