Zagrepčanka (82): ‘U staračkom domu ne teku med i mlijeko, bit ću iskrena’

Umirovljenica Verica iz Zagreba (82) živi ne baš lagodan samački život. U podužem pismu napisala nam je da ima 82 godine i oba umjetna kuka, što joj dodatno otežava svakodnevni život.

“Sama sam jer moja kći jedinica živi u Italiji gdje se udala. Ima troje djece i radi, ali ma koliko zauzeta bila, svaki me dan nazove i pita kako sam, u strahu je za mene jer sam već nekoliko puta pala. Tješim je i govorim joj neka ne brine jer ću, kad dođe vrijeme da posve onemoćam, ići ću u starački dom gdje ću imati svu skrb”, piše nam u uvodu.

Potom je njezino pismo poprimilo pesimistični ton: “Govorim joj da ću u dom samo da ona može mirno spavati. Ali, nažalost, situacija kod nas u državi nije bajna. Već sam punih 17 godina upisana u zagrebački dom Sveta Ana i skoro pet godina u domu na Iblerovom trgu. Kako sada stvari stoje, malo je izgledno da dočekati svoj red. Možda stacionar, a i to je upitno”, piše revoltirano.

“Želim javnosti reći istinu. Neki dan sam otišla u dom samo kako bi im se malo javila, tek da znaju da sam još živa. Pitala sam naravno koja godina prijave je sada na redu za useljenje. Rekli su mi da su na redu oni koji čekaju 25 i više godina. Nakon 17 godina, sami vidite koliko sam blizu dobivanju mjesta. Sama se službenica nasmijala, jer je svima iz ovih brojki jasno da se ljudi ne primaju isključivo prema listi čekanja.”

“Prvi su na redu zaslužni građani Lijepe Naše, recimo zaslužna umjetnica za koju se zna da je odmah dobila jedan državni dom, u kojem je sama u sobi. Dobila je, ponavljam, državni dom, valjda ima malu penziju, a ne znam što je sa silnom zaradom. To je jedna stavka koja muči sve nas male ljude treće dobi. Nas, koji smo odradili puni radnički staž“, napominje gospođa Verica.

Kao u vrtiću

Potom piše: “Na vašem portalu Moje vrijeme dotakli ste se teme kako umirovljenici žele u jednokrevetnu sobu. Reći ću vam i zašto, na nekoliko istinitih primjera kojima svjedočim. U sobi želimo biti sami zato što ima više zločestih starijih ljudi nego zločeste djece.”

“Evo vam živog primjera. U jednom domu se zna da postoji štićenica koja je u dvokrevetnoj sobi, ali svi novi koji dođu s njom u sobu moraju proći njezino vatreno krštenje. Žena je toliko zločesta da nitko s njom ne može izdržati dulje od mjesec dana i onda moraju ovu novu štićenicu premjestiti (pa još ispadne da je ona zločesta). Tako je ta žena skoro stalno sama jer svi bježe od nje”, doznajemo.

Prepričala nam je potom još jedan slučaj za koji, kako tvrdi, pouzdano zna. “Riječ je o susjedi moje kume. Stara je, bolesna i nema djece. Stan je dala nećaku koji ju je obilazio jedva jednom mjesečno. Uvijek je imala odškrinuta ulazna vrata i kad bi čula da netko ide, zvala bi i molila ljude da joj nešto donesu iz dućana. Već je svim susjedima bilo dosta, a onda su odahnuli kad su čuli da je otišla u dom. No, nije prošlo mjesec ili dva, žena se vratila kući. Mojoj je kumi ispričala da je doživjela šok za šokom”, opisuje umirovljenica Verica.

“Evo što se događalo. Kada je došla u sobu, jedna štićenica je već bila u sobi s krevetom do prozora i odmah se postavila oštro. Rekla joj je: ‘Ova polovica sobe je moja i tu nemate pristupa.’ Drugi šok je uslijedio kad ju je osoblje, koja je u kolicima, odvelo na tuširanje u veću kupaonu koja je na hodniku. Na onom stolcu koji zovu princeza, koji ima rupu za kahlicu, pomoćnica je uzela crijevo i time je prala, špricajući je kroz tu rupu. I ona je tada rekla ‘Dosta, vraćam se u svoj stan.’ Opet susjedima na brigu. To se dogodilo tom jednom domu”, otkrila je.

Lijepe strane staračkih domova

Potom je napisala i da nije sve tako crno i bijelo, događaju se u državnim staračkim domovima i lijepe stvari, mnogi imaju i pozitivna iskustva. “Osobno bih sutra otišla u dom, dok još mogu sama brinuti o sebi. I smatram da je bolje ići u državni dom nego u privatni, ne samo radi niže cijene, već i radi sadržaja. U državnim se domovima stalno nešto događa, pjevaju, glume, plešu, maškaraju se. Toga u privatnim domovima nema u tolikoj mjeri.”

“Evo jednog primjera, pjevala sam u jednom zboru starijih i nastupali smo u staračkom domu u Klaićevoj, u vrijeme maškara. Svi su bili veseli i smijali se, kolegica i ja smo čak otišle po dvoje muškaraca za ples. Čovjek mi je rekao: ‘Gospođo, supruga i ja ovdje smo već šest mjeseci i još uvijek nismo svjesni da smo u domu, jer stalno se nešto događa.’ Zbog tih lijepih primjera sutra bih išla u državni dom kad bi dobila mjesto, ali svakako si priželjkujem jednokrevetnu sobu”, zaključila je svoje pismo naša čitateljica Verica.

Ove se vrlo čitane teme nedavno dotakla i naša čitateljica Draga, koja je napisala: ‘Sutra bih otišla u dom da imam svoju sobu, kupaonicu i frižider’. Napišite nam i svoje mišljenje.