Nakon što smo objavili priču o ocu koji nije želio otići u dom za starije, javila nam se čitateljica koja je podijelila sasvim drugačije iskustvo. Njezina majka je otišla u dom sretna, a i ona sama bi donijela istu odluku, ali pod određenim uvjetima.
“Poznajem ljude u poznoj dobi i koji su fizički i psihički zdravi i iznimno aktivni, ali i one koji pobolijevaju već u ranoj trećoj dobi. Većina tih ljudi, bez obzira na zdravlje, dok su iole pri sebi ne žele ni čuti za starački dom. Takva je bila i moja majka, ali je promijenila mišljenje kad je uvidjela da ne može sama, niti se mi kćeri uspijevamo brinuti o njoj. Na kraju je otišla čak i sretna”, doznajemo iz pisma naše čitateljice Drage.
Majka je u dom, objašnjava potom, otišla nekoliko mjeseci nakon moždanog udara. “Kad se nakon dva i pol mjeseca malo oporavila, njezina liječnica uspjela ju je uvjeriti kako je dom za nju najbolji izbor. To ju je smirilo i ulilo joj povjerenje u ovu instituciju”, ističe.
Napominje potom da su ona i sestra nakon majčinog moždanog najprije pokušale same brinuti o njoj. No, kad je majka uvidjela da kćeri o njoj brinu preko svojih snaga i mogućnosti, dom je prihvatila kao spas. “Imale smo posao i obitelj i nije nam bilo lako, događalo se da je mama dugo ostajala sama. Uvidjeli smo i mi i majka i liječnica da tako više ne ide, zato je mama otišla zadovoljno”, objašnjava.
Međusobne igrice
U domu je majka, otkriva gospođa Draga, provela šest i pol godina. “Bila je neko vrijeme još prisebna, a kasnije sve bolesnija i slabije pokretna. Nikada ni ona ni ja nismo imale ništa protiv osoblja doma, sve je uvijek bilo čisto i uredno. Mama se nikad nije bunila na hranu ni druge usluge. Imali su i dnevni boravak za druženje, išla je i u frizerski salon”, opisuje gospođa Draga.
Potom je istaknula da je razočarana bila prije svega u ljudskost drugih štićenika doma. “Najveći problem je bilo okruženje zločestih korisnika doma, svjesnih i nesvjesnih. Međusobno su se svađali, ogovarali, čak su se znali i počupati. Čula sam da je navodno bilo i krađa. Ponekad mi je, za posjeta majci, bilo toliko strašno sve to gledati da sam od nje odlazila sva u suzama. Taj dio je i ona teško prihvatila, ali je bila svjesna da joj treba 24 satna skrb zbog bolesti.”
“Državni domovi su dobri”
Sve bi bilo bolje, smatra, da je majka bila sama u sobi i imala privatnost. “Svi mi želimo svoju privatnost. Osobno, otišla bih u starački dom dok sam zdrava i to odmah sutra, samo kad bi imala jednokrevetnu sobu s kupaonicom i zvonom te frižider. To je teško dobiti, a u nekim državnim domovima ima ih i po pet u sobi. No, smatram da su državni domovi generalno dobri”, ističe ova umirovljenica.
Potom je opisala iskustvo sa svekrvom: “Svekrva je u domu bila dvije godine. Bila je dementna, ali smo je posjećivali. Najprije je bila u privatnom domu u kući, također ih je bilo četvero u sobi. Kasnije smo je premjestili u državni dom gdje joj je bilo bolje nego u privatnom, a cijena je bila upola manja. Moram reći i da je svekrva bila u strašno lošem stanju, po cijelom je tijelu imala dekubitus i samo je jaukala i spavala, tek bi nas ponekad nakratko prepoznala. Sve to čovjeka nauči cijeniti zdravlje”, zaključila je svoje pismo naša čitateljica Draga.
Kakav si život priželjkujete u domu? Povjerite nam.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
