Prosječna hrvatska mirovina ne može pokriti troškove privatnog doma niti plaćanje njegovateljice koja bi dolazila u kuću. Cijene u nekim privatnim domovima dosežu i više od dvije prosječne mirovine. Vrijeme čekanja na državni dom, prema riječima mnogih umirovljenika, može biti osam, deset, pa čak i petnaest godina, što je za neke jednostavno predugo – mnogi i ne dočekaju. Ako nemaju nekretninu koju bi prodali, a njihova djeca nemaju mogućnosti ili čak odbijaju pružiti financijsku pomoć, ovi umirovljenici nađu se u ozbiljnom problemu.
Na ovu surovu realnost upozorava i naša čitateljica Manda, koja, kao i mnogi drugi, pati u svoja četiri zida. “Kao i mnoge umirovljenike, pritišće me starost, a zdravlje me već dugo izdaje. Već više od 30 godina borim se s dijabetesom i visokim krvnim tlakom. Teško hodam, pogotovo nakon što sam prošle godine pala i slomila rame te istegnula mišić desne ruke. Prijavljena sam u dom za starije, ali već dugo čekam na red. Moja djeca rade i ne mogu često dolaziti, a s mirovinom od 500 eura nemam dovoljno za privatni dom. Oni se bore sa svojim životima, a ja ostajem sama”, kaže gospođa Manda.
Pitanje koje postavlja gospođa Manda, a koje dijele i mnogi drugi stariji ljudi, glasi: “Zašto država ne subvencionira razliku u cijeni doma za ljude s niskim primanjima koji čekaju na prijem?” S malim mirovinama, život u privatnom domu je većini nedostižan, budući da cijene tih domova često i dvostruko premašuju iznos prosječne mirovine.
Iznimno je važno prijaviti se u dom na vrijeme jer ako jednog dana dođe bolest, penzije često nisu dovoljne za pokrivanje svih troškova. Nažalost, mnogi ostanu prepušteni sami sebi, a koliko to tegobno može biti govori zadnja rečenica iz pisma gospođe Mande: “Ove retke pišem teškom mukom jer je bol u ruci, još otkako sam lani pala, nepodnošljiva.”
Davorka: Neću djeci!
Gospođa Davorka piše da je podstanarka u mirovini. “Podstanarka sam i živim kod jedne dobre duše kojoj plaćam toliko malo da me sram i reći. S prosječnom mirovinom jedino tako mogu preživjeti. O ničem izvan osnovnog ne maštam, pa mi ni ne nedostaje. Čekam da me pozovu u starački dom jer mi djeca ne žive blizu”, kaže.
Dodaje da kod sina i snahe, ili kćeri i zeta, “ne bi išla ni za živu glavu.” “Nije meni to što me ne bi primili, već smatram da stariji u mlade užurbane obitelji samo unose nemir. Nisu to više ona stara vremena i mi se stariji moramo prilagoditi. Ne vidim ni od čega bi me mogli financijski pomagati s troje djece. Nema šanse, samo se molim da dobijem državni dom prije nego što se do kraja razbolim”, zaključuje umirovljenica Davorka u svom povjerljivom pismu.
Čekate li i vi na mjesto u domu? Pišite nam o svojim razmišljanjima na tu temu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
