Svaki put kad je sretnem, 91-godišnja susjeda mi na pitanje kako je – odgovori istom rečenicom: “Svoj sam život lijepo proživjela i da me danas dragi Bog pozove, otišla bi rado i mirne duše”. Ne žali se, ne uzdiše, zrači unutarnjim mirom. Često kaže da su joj djeca još živa, da su unuci u sretnom braku, da ima praunuke i da je sve kako treba biti. Njezine su temeljne životne vrijednosti ispunjene, i to joj donosi taj duševni mir dok čeka neminovnost.
Otprilike jednako tako razmišlja i 90-godišnjak koji je o tome pisao na platformi Quora. “Život je bio dobar prema meni, i još uvijek je. Zdrav sam i koliko toliko aktivan. Ipak se ponekad pitam, jesam li dugim životom kažnjen, ili nagrađen. Kad ste u devedesetima, svjesni ste da će život svaki čas završiti. Ne brinem se zbog toga, to je jednostavno činjenica, mirno čekam. Bilo bi lijepo otići u snu, ali, tko to može znati”, zapisao je svoja razmišljanja.
Sve je kako treba
“Ni za čim ne žalim, sve je u mom životu bilo kako treba. Tek mi je lani moje 20 godina staro umjetno koljena počelo stvarati sitne probleme, prošao mu je rok trajanja. Prije 22 godine ugradili su mi i pet srčanih premosnica, no sada se osjećam blagoslovljeno jer još uvijek nemam problema zbog toga. Sretan sam jer si još uvijek svaki dan skuham i brinem o kući, osim što mi jedno od djece pomaže očistiti podove.”
“Istinski uživam, kad se probudim osvijestim kako me čeka baš dobar dan. Jedem, drijemam, čitam na Kindleu, i nije mi važno je li dan ili noć. Kad se osjećam umorno, odrijemam, ako sam potpuno budan, ustanem. Ponekad nakon kunjanja bude 23 sata pa se u krevet vratim tek u tri, četiri ili pet ujutro i ne ustanem do 11. Sretan sam što, čim legnem, zaspim, bez obzira je li noć ili dan”, riječi su ovog bezbrižnog čovjeka u poznim godinama.
Potom nastavlja: “Imam petero djece, 11 unučadi i sedmero praunučadi. Voljena žena mi je umrla prije 14 godina i nedostaje mi jer smo u divnom braku bili 52 godine, ali nisam tužan jer imam zbilja lijepe uspomene na naše zajedničke dane. Kad mislim na nju, uvijek se nasmiješim. Njeni papirići sa zadacima koje nam je lijepila po kući, njene navike i ljubav prema obitelji, sve mi to grije srce kad je se sjetim.”
Šarolika i vesela obitelj
Potom je otkrio da su supruga i on u obitelji vidjeli svu radost svijeta. “Nas dvoje smo 20 godina čuvali sedmero naših unučadi i to pet dana u tjednu. Da, nedostaje mi, želim podijeliti nešto s njom, a nje više nema, no to mora biti tako. U svakom slučaju smatram da sam dobio na lutriji što sam oženio baš nju. Žao mi je jedino što nije vidjela nijedno od praunučadi. No, zna da smo šarolika obitelj na koju smo uvijek oboje bili ponosni.”
Ispričao je tada da je rođen u Nizozemskoj, a njegova supruga u Indoneziji te da su i djeca i unuci o braku s ljudima različite nacionalnosti. “Naša djeca i unuci su u braku s Englezom, imamo i četiri Talijana, dvoje su Nijemci, jedan je Francuski Kanađanin, još dva Kanađanina, a tu su i Gvajančanka i Južnokorejka. Navodim samo moju najužu obitelj, dok su obitelji moje sestre i brata (koji također žive blizu mene), još raznolikije. Svi me posjećuju, pa ljudi moji, kako ne bi bio sretan čovjek?!”
“Još želim dodati da mi je dom uvijek tamo gdje mi je srce i da nikada nisam bio nostalgičan. Ne smeta mi to što se brzo umaram, sretan sam što sam još priseban, ali iznad svega sam zahvalan na svojoj velikoj, voljenoj obitelji.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
