Mnogo ispovijesti razočaranih, uplakanih i očajnih majki, koje se osjećaju kao da su ih odrasla djeca odbacila, objavili smo na našem portalu. I ma koliko prirodno bilo da roditelj želi ostati u bliskom kontaktu s djecom i nakon što odu svojim putem, ponekad nesvjesno očekujemo previše. Na to je u vrlo konstruktivnom odgovoru jednoj ucviljenoj majci ukazala i psihoterapeutkinja The Guardiana Helen Gilbert.
“Plačem kad se kćeri udostoje nazvati”
Nesretna majka anonimno piše psihologinji: “Suprug i ja imamo dvije kćeri koje su prije nekoliko godina emigrirale u dvije različite zemlje, obje na drugi kraj svijeta. Tamo su se udale za lokalne muškarce i zasnovale obitelj. Suprug i ja smo u svojim sedamdesetima, povukli smo se iz užurbanih profesija. Uvijek sam pretpostavljala da ćemo mi i naše kćeri, koje obožavamo, ostati bliski i da ćemo igrati ulogu u odgoju njihovih djece. Bila sam u krivu.”
“Moje prijateljice neprestano pričaju o svojim unucima i zabavljaju se s njima gotovo svakodnevno. Njihova radost je opipljiva, a ja sam neutješna. Ne volim se javljati kćerima i njihovim obiteljima putem Zooma jer ne želim da me vide kako plačem. Moj suprug suosjeća sa mnom, ali je smireniji i pomirio se s tim da ćemo djecu i njihove obitelji u najboljem slučaju viđati jednom ili dvaput godišnje. Živjet ćemo za to dok god nam zdravlje bude dopuštalo. Imate li neki savjet za moje slomljeno srce?” stoji u pismo ove nesretne žene.
“Majko, detektirajte vlastiti problem”
Psihoterapeutkinja Helen Gilbert savjetuje joj da preispita svoja očekivanja. “Zaista suosjećam s vama. Teško je biti udaljen od obitelji, ali zvuči kao da su vaše kćeri emigrirale prije nekoliko godina pa se pitam što vas je tek sada potaknulo na pisanje? Je li se nedavno nešto dogodilo što vam je ovu situaciju posebno otežalo? Možda postoji nešto što biste mogli promijeniti kod sebe kako biste se zaštitili od ove očite tuge. Imam osjećaj da se puno toga temelji na usporedbi s onim što rade i kako žive vaši prijatelji”, ukazuje majci.
“Vidite svoje prijatelje, ali želim vam reći da nije istina de svaka baka i svaki djed baš svaki dan viđaju unuke, bez obzira na udaljenost. Jeste li uvijek imali takva očekivanja, ili tek sada, kad su vaši prijatelji bake i djedovi? Postavite si to pitanje i razmislite o odgovoru.”
Potom nastavlja: “Čini se da ste i sami bili vrlo zauzeti kroz život i bili neovisni, a sada tako žive i vaša djeca. Vi i vaš suprug odgojili ste ih na način da postanu samostalni odrasli ljudi, čestitamo. Sad razmislite kako ste se prilagodili na prijelaz iz vremena njihovog djetinjstva i tinejdžerstva, kada su vas djeca još trebala, u odraslu dob. Ova kasnija faza može zahtijevati drugačiji pristup roditelja kako bi ostali dio njihovih života”, rekla je Gilbert.
Potom piše: “Dok odgajamo djecu, mi smo centar njihovog svijeta, trebaju nas doslovno ili emocionalno. Uzimamo ih zdravo za gotovo. Ali dođe razdoblje kad odu, zauzeti su kreiranjem vlastitog života, a to roditeljima može jako teško pasti. Posao, veza, brak, majčinstvo odnosno očinstvo, sve ih to može odvesti dalekim putem. Kod vas se taj trenutak dogodio prije više godina i to ste već trebali prihvatiti i nastaviti raditi na vašem (dobrom) odnosu.”
‘Ne namećite im grižnju savjesti’
“Za početak, budite iskreni prema svojim kćerima, a da im pritom ne nametnete grižnju savjesti što ste u takvom stanju. Nikada ne smijemo očekivati od naše djece, čak ni kada odrastu, da nas izliječe od frustracija koje sami sa sobom nismo razriješili. Niti da nas financijski osiguravaju. Ili da nas usreće. To nije njihov posao, nego naš.”
Idući savjet majci da svoje osjećaje pokuša promatrati odvojeno od svojih kćeri. “Ponekad, kad se osjećamo preplavljeni osjećajima ili ako smo nešto potiskivali, to može isplivati kad razgovaramo s tom osobom. Tada je lako upasti u zamku okrivljavanja i povišenih tonova. Tako se ne rješavaju stvari. Povucite se i ostanite sami sa svojim osjećajima kako bi razmislili o njima. Pogledajte dublje u sebe te analizirajte osjećaj tuge i gubitka daleko od svojih kćeri. Mogli biste shvatiti da tuga i osjećaji gubitka leže u vama i niste se s njima pomirili, kako bi mogli nastaviti dobar odnos s kćerima.”
“Ako o tome ne možete razgovarati sa suprugom, možda bi vam psihoterapeut ili dobar prijatelj mogli pomoći da se otvorite i dobro razmislite.”
Kako razgovarati s kćerima
Potom joj daje savjete o komunikaciji s kćerima. “Izbjegavanje videopoziva nije pravi put jer bi vaše kćeri mogle pogrešno protumačiti vaše motive. Kad pokušavamo sakriti svoje emocije, to na van može djelovati kao da nam nije stalo. Možda bi čak, ako je moguće, bilo bolje da se uključite u što više poziva (kraći, češći pozivi), i tada ih ne bi doživljavali tako teškima.”
Gilbert potom savjetuje da bi svojim kćerima mogla reći nešto poput: “Tužna sam što se ne viđamo često, možemo li barem češće razgovarati ili postoji li način da se više uključimo u vaš svakodnevni život?”
“Samo vi znate što bi kod vaših kćeri najbolje djelovalo, pa prilagodite ovu rečenicu. U svakom slučaju, ne bojte se toliko izraziti kako se osjećate, ali ponavljam, pod svaku cijenu izbjegnite zvučati kao da ih okrivljavate. Znam, nije se lako suzdržati”, navodi psihologinja.
“Također, sjetite se da život teče, ništa ne ostaje isto. Sve se mijenja, to nam se može dogoditi u svakom trenutku. U međuvremenu, pokušajte ispuniti vlastiti život i budite iskreni prema kćerima. No prije svega, preuzimajte odgovornost za svoje osjećaje. Emocionalna bliskost može postojati čak i kada su vaše kćeri tisućama kilometara između vas, zapamtite to”, savjetuje ovu majku psihoterapeutkinja.
Pročitajte i vapaj majke kojoj sin nikada nije doveo unuke da ih upozna, kao i ispovijest o kćerima koje žive blizu, a nisu znale u kojoj im bolnici majka leži. Što biste vi još savjetovali nesretnoj majci?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
