“Počeci u Americi su bili teški, odlučili smo svaki dolar viška stavljati na stranu da bi na djedovini počeli graditi kuću za odmor i starost. Tada nismo ni putovali kući, imali smo malu djecu, a trebalo je i tamo preživljavati. Kasnije smo se malo pomogli, a višak je išao na štednju za kuću na Braču”, govori nam.
Sjetila se kako su cijelo prvo desetljeće odgađali renovirati svoj dio stare kuće u kojoj su stanovali u Americi. “Sve je bilo staro, kuhinja rasklimana, kupaonica u groznom stanju. Kupaonicu smo popravili kad su nam se najavili rođaci u posjetu. Bilo nas je sramota da vide kako živimo, s kantom smo ispirali zahod. Ma svega smo se odrekli, a osobito na početku. Držao nas je povratak na naš otok, to je bio motor pokretač svih naših napora”, govori.
Ispunjenje sna – i smrt
Nakon deset godina mogli su ljetovati u svojoj kući, digli su prizemlje. “Kasnije smo digli još kat, stavili krov i fasadu i namjestili čak četiri apartmana. Malo po malo. Trajno preseliti smo odlučili kad je on imao 64, a ja 61 godinu. I taj je potez bio bolan jer su naša djeca odlučila ostati, njima je dom tamo. Kao i našim unucima. No, i oni su voljeli dolaziti na Brač pa smo vjerovali da ćemo barem dio ljeta provoditi zajedno”, kaže nam.
Sve se, priča nadalje, činilo kao ispunjenje sna. “Ispunili smo si što smo si zacrtali, pa i više od toga jer je na kraju to bila velika i lijepa kuća. Još smo i zemlju naslijedili. Za to smo se borili i žrtvovali sva ta desetljeća u emigraciji. Pola života. Preselili smo, zasadili masline. Još nismo doživjeli prvi urod kad se suprug razbolio. Mislila sam da me Bog ne može toliko kazniti, da se u najljepšoj godini u životu moramo suočiti sa smrću. Na žalost, bolest ga je uzela u svega nekoliko mjeseci”, kaže.
Lijepo je, ali nije isto
Odlučila je ostati, sama u kući. “Obrađujem masline, imam malo vrta s pretežito rajčicama, lozu, smokve. Berem koromač, kadulju, origano, pravim džemove i sokove. Odem na svaku misu u selu. Čekam rujan, kad će mi doći djeca, ove godine nisam mogli ranije. Život je lijep, ali bez supruga više ništa nije isto. Prihvatila sam to kao sudbinu, ne mogu ga vratiti”, povjerila nam se gospođa Karmen.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
