Prema podacima koje je 14. studenog 2017. godine objavio europski statistički ured Eurostat, 1,4 posto stanovnika Hrvatske prošle godine nije imalo ni tuš ni zahod s vodenim ispiranjem unutar objekta stanovanja. Mjerenja su to koja Eurostat za Hrvatsku bilježi od 2010. godine pri čemu je navedeni postotak zadnje četiri godine relativno stabilan i kreće se od 1.6 do 1.4 posto.
Analiza objavljenih podataka pokazuje da čak 3% osoba starih 65 i više godina nema ni zahod ni tuš, dok je taj postotak među punoljetnim osobama od 18 do 64 godina tek 1,1 posto. 0,8 posto mlađih od 18 godina u Hrvatskoj nema pristup ovim tekovinama civilizacije. Navedeno potvrđuje da su upravo starije osobe najizloženije siromaštvu, budući da su zahodi i tuševi izravan indikator standarda stanovanja.
Kako je u susjedstvu?
Od zemalja bivše Jugoslavije, a koje Eurostat prati, iza Hrvatske je Srbija u kojoj čak 34 od 1000 (3,4 posto) stanovnika lani nije imalo ni kupaonicu ni zahod s tekućom vodom. Slovenija je, očekivano, po broju sanitarnih čvorova u domaćinstvima na samom europskom vrhu i u njoj tek 2 od 1000 (0,2 posto) stanovnika žive u uvjetima bez tuša i modernog zahoda. Njemačka i Malta prijavile su da svi njihovi stanovnici imaju ove osnovne higijenske uvjete, a slijede ih Nizozemska, Italija i Belgija s 0,1 posto.
Podaci za Makedoniju nisu dojavljeni, no ona je 2015. godine bila na 3,6 posto, dok je 2008. godine gotovo 68 od 1000 stanovnika (6,8 posto) te zemlje živjelo u nesanitarnim uvjetima. Stanje u Bosni i Hercegovini Eurostat još uvijek ne prati.
Rekorder na ovoj crnoj listi jest Rumunjska u kojoj čak 30% građana u 2016. nije imalo ni tuš ni zahod, no i to je napredak, s obzirom da je to pad od čak 11 postotnih u samo devet godina. Naime, 2007. godine, čak je 42% Rumunja živjelo u uvjetima nezamislivim zapadnoj Europi. Rumunjsku slijede Litva i Letonija sa 12 posto te Bugarska s 5 posto.
Zahodi spašavaju živote
Koliko je toalet važan, ne samo kao komoditet, već kao i jamac javnog zdravlja govori podatak da su upravo kontinenti najugroženiji zaraznim bolestima oni na kojima ima najmanje taoleta. Zbog toga su i Ujedinjeni narodi uveli Svjetski dan zahoda (19. studeni), dan naprave bez koje u ovom trenutku živi 4,5 milijardi Zemljana. U brojkama to izgleda ovako:
60 posto globalne populacije nema ono što danas smatramo normalnim zahodom. Broj mobitela premašuje broj kućnih zahoda.
862 milijuna ljudi još uvijek nuždu obavljaju na otvorenom.
Zemlje čiji stanovnici obavljaju nuždu na otvorenom su zemlje s najvećom stopom smrtnosti djece mlađe od 5 godina.
Čak je 1.8 milijardi ljudi izloženo vodi kontaminiranoj nepropisno zbrinutim izmetom.
Samo 2,9 milijardi ljudi ima mogućnost propisno zbrinuti izmet.
Dobri zahodi i sigurna voda mogli bi spriječiti 842.000 smrti godišnje
Prema podacima koje je u kolovozu objavio Državni zavod za statistiku RH, u 38 tisuća stanova nema zahoda, a gotovo 77 tisuća ljudi ima zahod izvan svog stana. Još više građana nema kupaonicu u stanu, njih 115 tisuća u gotovo 59 tisuća stanova nema tuš ili kadu. Svjetska zdravstvena organizacija je 2012. godine izračunala da se svaki dolar uložen u zahode i sanitaciju vraća peterostruko kroz niže troškove javnog zdravstva.
Bolje kopati zahod, nego grob
I dok su nekad zahodi bili „gradska stvar“, danas nekoliko stotina metara od glavnog zagrebačkog trga postoje kuće bez priključka na kanalizaciji i vodovod. Selo je odavno prigrlilo maksimu „Bolje kopati zahod nego grob“ koju je između dva rata promovirala Škola narodnog zdravlja Andrije Štampara. Ovako je to poticao list Narodni napredak broj 15-16, objavljen 20. kolovoza 1933. godine:
Zahod je posljednja stvar na selu: ako baš čovjek ima novaca, onda će nabaviti srebrni sat i kakav jeftini inhalator od putujućeg agenta ili čak dva metra veliku sliku majke božje sa zlatnim ramom ili će opskrbiti svu ženskadiju u širokoj familiji crvenim koralima i svilenim rupcima – ali zahoda neće sagraditi. Kupiće i konjima novu žutu ormu i betoniraće pod u svinjcu – ali zahoda neće sagraditi.
Naši se ljudi srame i govoriti o zahodu. Poznata je uzrečica da se o zahodu govori samo „z dopuštenjem“ ili „da oprostite“. Zahod se smatra nečim sramotnim pa je i to valjda jedan razlog zašto se ta kula sramote ne gradi.
Još nešto odbija naše ljude od zahoda. Čuje se često poslovica: „Grad je smrad, a selo veselo“. Ovo dolazi odatle, što je seljak u svoje vrijeme, pa i danas, imao prilike da vidi prve zahode u gradovima. Ti zahodi su bili zbilja leglo i vrhunac smrada. Bili su po prilici nešto takvo, što se još i danas vidi u malim gostionicama i predgrađu na sajamski dan. Kako je u takvom zahodu, to neću opisivati, jer su to svačije oči i nos zapamtili. Jedva je nešto bolje u željezničkim zahodima. Naravno da takvi primjeri nisu mogli oduševiti našeg seljaka da i on sazida ovakovu spremnicu ili magacin smrada u svojoj kući. Bolji mu je bio zahod na svježem zraku iz plota ili makar u štali. To je drugi razlog, zašto narod ne zida zahode. (dr. Drago Chloupek, Škola narodnog zdravlja, Odsjek za nastavu i propagandu.)
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
