Umirovljenica Zdenka nije se najbolje snašla bez svoje druge polovice. Kako nam je ispričala njezina kći Tatjana, nakon suprugove se smrti povukla od svijeta i jedva još izađe na dvorište. Zapustila je povrtnjak, cvjetnjak, rijetko i skuha nešto.
”Jedino ne da svoju mačku, koju sada stalno nadzire i prenaglašeno brine o njoj u smislu da je gotovo ne smije izgubiti vida. Stalno je doziva, razgovara s njom, daje joj previše jesti. Mislim da je to sada njoj kompenzacija za gubitak, mogu razumjeti”, kaže nam.
Predala se
Ono što ne može razumjeti je, kaže, majčin potpuni gubitak zanimanja za sve što ju je nekad radovalo. “Prošlo je godinu dana i četiri mjeseca, ona je izgubljena kao prvog dana kad smo ga pokopali. Ništa je i dalje ne zanima, prije je stalno bila u vrtu, sadila povrća, čeprkala po zemlji, ove godine ni peršin nije posijala”, doznajemo.
“Nekad je njegovala krasno cvijeće, sada nula bodova. Nakon ovih vrućina, sve je po dvorištu sprženo, pustoš oko kuće. Živimo same, moja kći je nakon fakulteta ostala živjeti u gradu, bila sam samohrana majka. Puno radim, u smjenama, često vikendima, ne stignem se time baviti, a godišnji ću iskoristiti za odlazak na more”, kaže nam.
Bezvoljnost ubija
“Nije me zapravo ni briga toliko za dvorište, koliko za maminu bezvoljnost, voljela bih da nešto radi zbog psihičkog i fizičkog zdravlja. Po cijele dane uzdiše, gleda za mačkom ili tupo sjedi na klupi ispred kuće. Satima može samo nepomično gledati u daljinu. Ne sjećam kad je zadnji put išla među ljude, ja odem u trgovinu. Ni s kim se ne druži, nitko joj ne dolazi, sve je odbila od sebe. Kad ugleda mene, samo plače i traži podršku za svoj čemer i jad”, kaže Tatjana.
Prestanak zanimanja za svijet oko sebe ostavio je previše prostora za duboku tugu pa se gospođi Zdenki počelo urušavati i zdravlje. “Ne možete vi samo sjediti i plakati i žudjeti za onim svijetom, što ona često spominje, a da se to ne odrazi na zdravlje. Kad se spoje neke godine, a ona će najesen imati 76, i konstantni stres, to može biti kritična kombinacija”, svjesna je kći.
Na klupici bez dragog
“Vidim po njoj da je digla ruke od svega, pa i sebe. Dobila je lijekove za smirenje još kad je tata bio bolestan, samo ih je nastavila piti. Pije k tome i lijekove za srce jer ima visok tlak, već godinama. Troma je i bezvoljna. Najčešće meni kaže da joj podignem lijekove u ljekarni. Natjerala bih je da sama ode po to, da sretne živog čovjeka, ali imamo kilometar do centra, pa nema smisla.”
“Ma odvezla bih je gdje god treba, rekla sam joj to, ali neće dalje od klupe na kojoj je nekad s tatom provodila ljetne večeri. Živi u prošlosti, teško mi je to gledati i osjećam se posve bespomoćno”, zaključila je naš razgovor Tatjana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
