Četvrtkom prijepodne u učionici na prvom katu Centra za kultura Trešnjevka vlada kreativna atmosfera. Stolovi su puni papira, olovaka i gumica, a polaznici likovne radionice su se uhvatili u koštac s novim zadatkom koji je pred njih stavila voditeljica. „Danas radimo grafitiranje pri čemu se papir zatamni olovkom, a onda se gumicom brišu neki dijelovi i tako se dobije slika. Zanimljiva tehnika. Radimo na predlošku nekih arhitektonskih elemenata, kao recimo svoda ili vitraja neke crkve“, objašnjava nam Božica Novak, umirovljenica iz Zagreba, pokazujući nam svoj rad.
„U prvoj sezoni smo obradili gotovo sve likovne tehnike. Bio je dosta brz tempo, tako da smo gotovo svaki sat radili neku drugu tehniku. To je dosta izazovno i sviđa mi se, mada se u ta dva sata koliko traje svaki susret ne stigne završiti slika. Ali onda imamo priliku to završiti kod kuće kao domaću zadaću“, govori nam Božica koja je oduvijek voljela slikanje i crtanje, ali se nikad nije imala vremena tome u potpunosti posvetiti.
Vrijeme za umjetnost – mirovina nije mirovanje
„Inače, nisam se profesionalno bavila ničim sličnim. Radila sam u financijama. Znači brojevi, a ne slike. Ovo mi je druga sezona da sam na ovoj radionici. I prije sam voljela slikanje. Jezike i slikanje, ali nikad prije nisam imala vremena. Krenete sasvim drugim pravcem, posao obitelj, djeca… I evo, sad napokon imam vremena da se malo podsjetim, izvježbam ruku, vidim koje sve tehnike postoje. Možda se u nečemu baš nađem“, priča nam Božica pažljivo motreći svoju sliku i dotjerujući gumicom detalje.
Za susjednim stolom radi gospođa Nada Mak. Pokazuje nam svoj rad. „Evo tu pokušavam napraviti ovaj arhitektonski element… Muči me perspektiva ali izvlačim se na naočale. Kao, ne vidim dobro. Ovdje mi je odlično jer se uvijek od nekoga može naučiti. Malo škicnete što drugi rade pa naučite i sami“, kroz smijeh nam objašnjava gospođa Nada. „Drugu sezonu sam ovdje, a za radionicu sam doznala preko prijateljice. Ja mirovinu nikad nisam doživljavala kao mirovanje. U ovome uživam i to doživljavam kao bijeg od kuće. Sad radim ono za što prije nikad nisam imala vremena, iako mi se i sad čini da imam jako puno obaveza. Ovo zaista doživljavam kao rasterećenje. Sve je to još naivno, ali me jako veseli.“
Likovna radionica CeKaTe (foto: Silvija Novak)
U prostoriji svira muzika. Polaznici nam kažu da im voditeljica Alma Selmanović uvijek pusti neku pomno odabranu glazbu koja ih opušta i potiče njihovu kreativnost. Alma je inače profesorica likovne kulture. Prije je u Centru vodila likovne radionice za djecu, a sada vodi likovnu radionicu za umirovljenike. Radionica se održava svaki četvrtak, traje po dva sata i košta stotinu kuna za mjesec dana. Polaznici dobivaju sav potreban materijal, tako da ništa ne moraju donositi sa sobom. Voditeljica Alma i njeni polaznici se jako dobro slažu, iako se grupa ponekad malo buni ako im predloži neku naročito zahtjevnu ili neobičnu tehniku. Zanimljivo joj je, kaže Alma, promatrati kako svatko nekom likovnom problemu pristupa na svoj način.
Kad čovjek sam proba, vidi da to nije lako
Jedini muškarac na radionici je gospodin Vedran Klepac, umirovljeni inžinjer s HTV-a. Kaže da se u odnosu ne neke svoje kolegice s radionice osjeća kao totalni početnik, ali ne da se obeshrabriti.„Sve gospođe su puno dalje otišle od mene. Ja za neke tehnike nisam nikad ni čuo. No, sviđa mi se. Grupa je poticajna i naša Alma je super. I prije me umjetnost jako zanimala, a sad kad sam i sam probao, vidim da to nije baš tako jednostavno“, iskreno proznaje gospodin Vedran.
„Ima na Hvaru jedan umjetnik Mate Solis. Prvo je bio brodograditelj pa je išao na likovnu akademiju. Kad njega gledate, mislite si da biste to i sami mogli napraviti. On radi te specifične brodove. Ali kad čovjek nešto proba sam, onda ipak promijeni mišljenje. Volio bih napraviti jedan akvarel, ali to je još jako daleko. No ja to sve skupa ne shvaćam preozbiljno. Ako mi nešto ne uspije, ništa zato. Bitan je proces.“
Vedran Klepac, Likovna radionica CeKaTE (foto: Silvija Novak)
Gospodin Klepac nam je ispričao i anegdotu sa svojom unukom, koje je, čini se, od djeda povukla kreativnu crtu: „Radili smo tehniku mozaika i trebalo je napraviti autoportret. Od raznoboljnog papira smo izrezali kvadratiće i počeli slagati mozaik. No kako je ta tehnika dosta zahtjevna, većina nas nije stigla dovršiti sliku. Tad se u meni probudio štreber i odlučio sam sliku uzeti sa sobom doma kako bi je završio. I sad, prođe par dana i dođe opet četvrtak, a ja nisam završio. I počnem ja to opet u srijedu raditi, ali tako da mi doma unučad ne vidi. I na kraju sliku ipak završim i metnem na zid, kad dođe moja unučica i pita me: ‘Kaj je to?’ Ja joj velim da je to portret, a ona kaže da bi i ona probala. Nacrtala je zeca i počela po njemu slagati mozaik, a onda me pitala koliko dugo sam ja radio svoju sliku. Kad sam joj rekao da mi je trebalo tri dana, odgovorila mi je: ‘Ma ja ću svoju završiti za jedan dan!'”
Najdraži akvarel i – akt
Dobro upoznata s ovom i sličnim radionicama je gospođa Dubravka Trupeljak. „Osim ove radionice idem i na jogu, ali i ja sama vodim jednu radionicu u sklopu gerontološkog centra Trešnjevka, koja se zove Svašta Nešto. Svi moji polaznici su informatički pismeni tako da se e-mailom dogovaramo što ćemo raditi. Imam i Facebook stranicu ‘Mašta+Kreativnost’ gdje se mogu vidjeti neki od radova. Inače, nisam se prije bavila umjetnošću. Moja je umjetnost čekala moju mirovinu da izađe na površinu. Ja ovo zovem ‘carstvo svih mogućnosti’. Moja omiljena tehnika je upravo svašta-nešta, pa sam tako nazvala i svoju radionicu. U osnovi sam istraživač i vrlo znatiželjna pa kad postignem nešto u nekoj tehnici, uvijek pogledam što ima iza ugla.“
Polaznici radionice prepričavaju nam i veselu zgodu kad su radili akt. U početku su crtali po fotografijama koje su skinuli s interneta, no kasnije su slikali i po živom modelu. „Imali smo jednog muškog, ali on je bio u gaćicama. Uglavnom, to smo radile s naročitim veseljem“, prepričavaju nam gospođe uz smijeh. „Ubrzo smo se počeli smijati i pričat viceve. Baš je bilo dobro!“
Likovna radionica CeKaTe (foto: Silvija Novak)
Većina polaznika kaže kako im je svaka tehnika koju predloži voditeljica Alma zanimljiva, no većini se najviše sviđa akvarel. „Omiljena tehnika mi je akvarel. To smo već radili nekoliko puta. Sad kad i sama pokušavam nešto sama nacrtati, drugačije gledam na umjetnost. Prije sam bila malo prekritična, no sada više cijenim svaku sliku i umjetnika. Sad pokušavam pronaći što je umjetnik mislio kad je stvarao. Drugačije pristupam gledanju radova“, otkriva nam Božica. „Meni je pravo otkriće bila kreda. I raditi ugljenom je isto divno. Što se motiva tiče volim prirodu, ali ne bojim se ni portreta. Jako su zahtjevni, ali to mi je izazov“, nadovezuje se Nada.
Za stolom uz prozor radi gospođa Blanka Šimecki, umirovljena odgajateljica. „Ja vam ovdje zaboravim na sve. Čista uživancija. Ovdje smo svaku put po dva sata ali ja bi mogla ostati i četiri-pet sati. Radim puno i doma i na moru, puna mi je kuća svega. Kod kuće radim slike od suhog cvijeća, decoupage i svašta“, govori nam gospođa Blanka. „Umjetnošću sam se bavila u školi, pa dok sam radila u vrtiću i tako. Slikala sam za djecu i uživam u tome. Ali nikad nisam imala vremena. No uvijek sam rekla da ću to raditi kad dođem u penziju. I evo me! Ja ovo jednostavno živim!“
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
