Od nekadašnje strasti prema modi i uživanja u društvu, preko prilagodbi zbog narušenog zdravlja, do jednostavnijih radosti, kretao se opis promjena na životnom putu žene koja je duboko zašla u svoje sedamdesete. O tome je pisala kao sudionica rasprave na platformi za razmjenu iskustava Quora.
“Sa 77 godina više nisam uzbuđena niti uživam u kupovini nove odjeće. Zapravo, ne uživam u tome već desetljećima, čak se i ne sjećam se kad sam zadnji put išla u višesatnu kupovinu. U dvadesetima sam radila kao poslovna tajnica i moda mi je bila najvažnija sporedna stvar na svijetu.”
Ne zalazi u restorane
“Više ne osjećam potrebu često ići u restorane, niti radim luksuzne večere kod kuće. Moram paziti što jedem zbog dijabetesa, ako i intolerancije na razne namirnice. Zbog tih zdravstvenih problema jedem vrlo jednostavnu hranu.”
“Voljela sam plivati i pa sam 40 godina išla na bazen, ali to više nije sport za mene. Imam previše problema koji mi više ne dopuštaju tu vrstu aktivnosti.”
“Ne čitam tako često kao prije, a i kad odlučim otići do knjižnice i posudim neku knjigu, ne uživam u čitanju kao nekad jer sam postala nekako nestrpljiva. Razmišljam kako tu ima previše detalja i stalno poželim reći: Prijeđite na stvar.”
“Uživala sam i prije u pisanju, ali sada svaki dan sjednem za računalo i napišem nešto, primjerice odgovaram ljudima na pitanja na stranicama za razmjenu iskustava Quora.”
Ovisna o križaljkama
“Kad sam bila u svojim srednjim godinama, nije mi bio problem hodati pet, šest kilometara dnevno. Sada, ako hodam dva kilometra uz pauzu na pola puta, osjećam se kao da sam postigla nešto važno. Artritis me znatno usporio.”
“Postala sam ovisnica o križaljkama. Nekad sam se divila svojoj majci koja je svaki dan rješavala križaljke i zračila tolikim zadovoljstvom zbog toga. U zadnjih nekoliko godina i ja baš svaki dan rješavam križaljke.”
“Putovanje avionom nekad mi je pričinjavalo zadovoljstvo. Više ne. Više niti ne vozim, s tim da nikad nisam ni vozila na velike udaljenosti, samo lokalno. Donedavno sam koristila javni prijevoz, ali sada zovem taksi. Vozači me tretiraju kao staru prijateljicu.”
“Kad sam bila u srednjoj školi, razvila sam strah od javnog govora. Povremeno bi mi to kroz daljnji život polazilo za rukom, ali najčešće bih se tresla toliko da nisam mogla završiti govor. Kad mi je umro muž imala sam 62 godine i govorila sam na njegovom ispraćaju. Tada sam shvatila da ja to mogu i nakon toga više sam puta javno govorila u raznim prilikama. Prošlo je sedam godina otkako nisam govorila pred mnoštvom, ali vjerujem da još imam dovoljno samopouzdanja za to, bude li potrebno.”
“I za kraj – kad bih mogla ponovno vidjeti svoje voljene koji su umrli, rekla bih im da ih sada puno bolje razumijem, u svemu”, zaključila je. Kako su se vama s godinama mijenjale navike? Što vam je postalo manje važno?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
