Dina (63): ‘S penzijom si ne mogu priuštiti nove naočale’

Firma u kojoj je radila gospođa Dina iz jednog manjeg slavonskoga grada, propala je. To je značilo da se ona, s obzirom na njezine godine i ponudu poslova, našla u situaciji kada je bila primorana pristati na prijevremenu mirovinu.

“Imam 63 godine i u prijevremenoj sam mirovini mimo svoje volje. Kad se firma raspala nismo dobili zadnjih šest plaća, niti otpremninu. U toj sam firmi uspjela ostvariti 26 godina radnog staža, a još devet godina prije toga radila sam u Srbiji. Ukupna mirovina za 35 godina radnog staža iznosi mi sramotnih 250 eura“, otkrila nam je.

“Kako živim? Kad platim režije, jedva mi koji euro ostane. O garderobi ne razmišljam, a najteže mi pada što si ne mogu priuštiti nove naočale koje stalno nosim. Za to jednostavno nemam, na socijalne ne vidim više dobro, dotrajale su, a nemam pravo na nove. Drugi problem mi je bolesna štitnjača i trebala bih jedan lijek koji se plaća, no o njemu mogu samo sanjati.”

“Čovjek se pita kako dalje, a naša vlast priča o povećanjima mirovina. Kome? Meni ne. Ja nakon 35 godina mukotrpnog rada živim u bijedi i siromaštvu. Gradić u kojem živim ne pruža mogućnost da se u zaposlim na četiri sata. Očajna sam”, požalila nam se u pismu ova umirovljena Slavonka.

Ana: život sa 166 eura mjesečno

“Na sve se živ čovjek navikne.” Riječi su to koje stoje na kraju pisma umirovljenice Ane čija tročlana obitelj živi sa 166,6 eura po članu kućanstva mjesečno. Kako žive, teško je i čitati, a ona je toliko puta u životu uzdahnula, da se navikla i na uzdahe.

“Bolestan sin, suprug i ja živimo s ukupno 500 eura na ime mirovine. To je 166,6 eura po članu. Prošlo je već godinu dana otkako su nam isključili vodu, nemamo je od čega platiti. Život bez vode je patnja. To su osnovne stvari, bez vode smo i žedni, a ne samo gladni”, napisala nam je.

“Nemamo ni za hranu, a kamoli za lijekove i liječenje. Prvo platimo preostale režije. Živimo pretežito na pekmezu i kruhu”, svjedoči u pismu gospođa Ana.