Gospođa Vazmenka (87) rekla je kćeri Divni (66) da će radije u svojoj kući trpjeti prigovore i osorne odgovore svog sina, nego da ode kod nje u grad. “Moja kućica, moja slobodica, to mi mama stalno ponavlja i plače. Navikla je na sina, mog brata, pušta ga da luduje. Sam je, nije se ženio, ostao je u roditeljskoj kući i pravi reda tamo gdje ima, i tamo gdje nema baš nikakve potrebe”, govori nam gospođa Divna.
Brata su roditelji dobili kasnije u životu, 17 je godina mlađi od nje. “Misli da je s 49 godina još mladić, osoran je, pun sebe i uvijek je u pravu. Ljubazan doduše zna biti prema svima osim kod kuće. Zato teško idem k njima iako nas dijeli svega 45 kilometara. A i kad odem, jedva čekam vratiti se kući, jer mi ih je preko glave, i njega, ali i nje koja si je to dopustila”, govori.
“Ćorava i nesposobna”
“On jadnoj mami stalno glasno prigovara. Uživa komociju, ona se još dobro drži pa mu kuha, opere, koliko-toliko još održava cvijeće na balkonu i oko kuće, čak ima i malo salate i začina u vrtu. Tetoši ga s prvom kavom već u šest ujutro, prije nego što on ode na posao. I što joj kaže na odlasku? Nabraja joj što očekuje od nje. ‘Operi to suđe, ostalo ti je od jučer još. Operi mi crne kratke majice. Ispeci one šnicle što sam ih jučer kupio. Stavi si naočale ako ne vidiš pomesti dobro’. To su vam riječi s kojima se pozdravlja s njom”, kaže nam.
Prošlu subotu prespavala je kod mame, iduće jutro, kaže, još nisu otvorili oči, on je već bio živčan. “Mama je sa mnom farbala vrata od ograde i boja joj je na nekoliko mjesta kapala po popločenoj stazi. Mislila sam da će dobiti nervni slom. Urlao je na nju da je ćorava, da je nesposobna, da više nije za ništa. Na kraju joj je rekao neka se zatvori se negdje da je ne gleda”, doznajemo.
Potom kaže da se svaki dan pita što joj tek kaže kad nje nema. “Ne smijem ni pomisliti. Sve si mislim jesam li dobro napravila kad sam mu ostavila kuću, misleći da će si stvoriti obitelj i živjeti normalan život i brinuti o majci. Što li će biti kad ona onemoća, ne znam, jer se ne da k meni u grad. Radije plače u svom kućerku nego da napusti svoje gnijezdo.”
Moja kućica, moja slobodica
“Prije sam joj branila da mi se žali na brata, jer to nisam mogla slušati, to je kao ovisnički odnos. Sada sam shvatila da sam joj ja jedini ispušni ventil pa je pustim da priča, tako barem znam što se događa. Kaže da joj je zabranio odlaziti do susjede, jer previše ogovara. Ona se jadna zbilja boji da će je naći kod nje. Je li to normalno? Naravno da nije.”
“Pokušala sam razgovarati s njim, ali on tupi svoje. Ne razumije da čovjek u starosti nije isti kao u danima pune snage. Vid, sluh, kognitivne sposobnosti, sve to ide svome kraju, polako ali sigurno. Mama ga cijeli život tetoši, nije zavrijedila takav tretman, bez imalo suosjećanja. Smatram da je davno trebala postaviti neke granice, sad je kasno”, zaključila je gospođa Divna. Što biste vi učinili na njenom mjestu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
