Širokoj javnosti postala je poznata 2009. godine kada je srbijanska javna televizija emitirala priču o neobičnoj ženi koja živi sama na planini. Sramežljiva i nepovjerljiva, bježala je od kamere i mikrofona, govoreći kako snimanja nisu zdrava za ljude.
Nije znala ni tko je predsjednik Srbije. Za Tada aktualnog Borisa Tadića nije bila čula, jer medije nije pratila i nitko joj nije dolazio. U antologiju viralnih videa ušao je segment u kojem je novinar pita nedostaju li joj ljudi. “Kaki ljudi?”, odgovorila mu je. “Nedostaju li ti ljudi?” ponovio je pitanje novinar. “Šta će mi ljudi?” odgovorila mu je s prezirom. “Pa da imaš s nekim razgovarati”, uporno je ponavljao novinar. “Pih!’ odgovorila mu je Radica uz ciničan osmijeh odmahujući prkosno glavom.
Liječniku nije išla jer, objasnila je, na planini je svjež zrak, zdrava hrana, nema se od čega razboljeti. Ljudi koji su doveli televizijsku ekipu do njene kuće pomalo su podrugljivo govorili o pustinjaštvu koje je izabrala. A ona je nenajavljene kamere doživjela kao napad na svoju privatnost. Iako je živjela siromašno, bila je preponosna da bi primila, a kamoli tražila nečiju pomoć. Njeno siromaštvo i njena samoća su njena stvar, jasno je poručila.
Ovih dana srbijanski mediji javljaju da Radice Brkušanin više nema. Zvali su je srpski Robinson Crusoe. Nekada je, kažu, bila najljepša djevojka u kraju. Vješta krojačica. Nakon prerane smrti brata i neuspješnog braka, Radica se “odmetnula”. Živjela je sama na području nekadašnjeg sela Debeli Jasen, na planini Čemerno. Prvi susjedi bili su udaljeni kilometrima, piše Politika.
Umrla je, a ne zna se kada, jer je godinama živjela sama, daleko od civilizacije na padinama planine Čemerno. Znajući da je Radica tu godinama, u svojoj kolibi, duboko u šumi, a kilometrima daleko od prvih susjeda, posumnjao je u najgore Goran Nikolić iz Konareva kod Kraljeva, putujući prema svom zabranu.
Bilo mu je čudno što je trava do njene kolibe visoka i neugažena, a vrata njenog doma već obrasla mahovinom. Onda su na njegov poziv stigli Radičini dalji rođaci, policija, liječnik Dragoslav Dugalić koji je zaključio da je umrla prirodnom smrću, prije oko tri mjeseca…
Samoću je odabrala
Njezin život, pa i smrt u teškoj samoći, donekle je i simbol napuštenih sela. Naime, u Debelom Jasenu je nekada bilo kuća punih čeljadi, ali su se ljudi, bez dobrog puta i struje, selili pa je i selo otišlo u povijest. Živeći tako kilometrima daleko od prvih susjeda, usred šume i među zvijerima, bila je zanimljiva i novinarima s kojima i nije baš bila voljna razgovarati, piše Politika.
Tako je novinarima prije desetak godina, čuvajući svoje stado ovaca, govorila da je u gradu, njoj najbližem Kraljevu, posljednji put bila 1986. godine. Pitala je novinare za točan datum. “Znam da je nedjelja i ne griješim puno, ali da provjerim. Evo, proljetos sam gledala kada je ljeska zazelenila pa sam znala da ima još pet dana do Đurđevdana. Kad, poslije sam od nekih lovaca provjerila, ona sa pupoljcima dva dana zakasnila”, objašnjavala je Radica.
Tuđu pomoć nije željela
Za pomoć nije molila nikoga i ponuđeno je, uglavnom, odbijala. Samo je pred zimu, uz pomoć prvog susjeda Radojka Ćurčića, udaljenog šest kilometara, pribavljala malo hrane.
“Ostalo ja sama spremam, za ovce sama kosim travu, donosim vodu, a kada snijeg napada topim ga dok do izvora ne napravim prtinu. Ne treba mi nikakva pomoć. Eto, kad su mi prije dvije godine, u vrijeme velikih snjegova, bacili vreću namirnica iz aviona, ja to nisam dirala. Poslije, kad se snijeg otopio, utvrdila sam da to i nije bila neka hrana, jer je ni lisice nisu jele. Eto, tako. Kavu da vam ne kuham, jer nemam, a i škodljiva je”, našalila se s novinarima. Više o životu Radice Brkušanin pogledajte na ovoj Youtube poveznici.
