U braku je, priča mi 54-godišnja Ines, 28 godina. Ima jednu kćer koja se osamostalila prije četiri godine, kad je otišla iz obiteljskog gnijezda.
“Ni prije kćerina odlaska naš brak nije bio dobar, već sam polako vidjela da više ne idemo u istom smjeru. On je ostao na razini posla i svog tenisa tri puta tjedno, s tim da je barem jednu večer ostao s prijateljima do ponoći na piću. Ja sam se pak uz svoj posao sve više okretala sebi”, kaže mi.
Osim što dvaput tjedno ide na jogu, bavi se fotografijom, a sa svakog putovanja donese brdo recepata i uči spremati nova jela. Ponekad, kaže, pozove kći i njezinog dečka ili prijateljice na večeru.
“U svoju sam kuhinju unijela najviše arapskih jela, nikad nisam bez hummusa, odnosno namaza od slanutka i sezamove paste. Često radim falafel iz pećnice, kus-kus i slično. No, savladala sam i mnoge druge kuhinje, poput nedavno portugalsku”, pohvalila se.
Odustala od nagovaranja muža
“Do prije par godina supruga sam još nagovarala na izlete i putovanja, ali kako je sve češće govorio da mu se nigdje ne ide, a kad bi i išao bio bi čangrizav, sve mu je smetalo, autobus, avion, ljudi, smještaj, hrana, sve. Samo je tražio što ne valja. Avanturistički duh spao mu je na nulu, a ja sam još uvijek za razne improvizacije i akciju. Nekad nam je bilo važno da nam, oprostite, ‘guzica vidi puta’, ali sada se ulijenio i pogospodio. Počeo me iritirati”, kaže mi.
Sada često otputuje sama. “Volim putovati. Otplatili smo stan, kći radi, plaću možemo trošiti samo na svoje prohtjeve. Tako si priuštim otići negdje barem dva ili tri puta godišnje. Prošli put mi se pridružila kći, prije toga kolegica s posla, a ovaj put idem sama i uživam”, povjerila mi je.
Ne diraju svoj komfor
Na pitanje zamjera li ona mužu što ne ide s njom, ili možda on njoj što često izbiva, odgovara: “Mogu vam reći da nas više nije ni briga tko je gdje, ionako već nekoliko godina živimo kao cimeri. Čak ni ne spavamo i istoj sobi, jer on duže gleda televizor pa ostane u boravku ili se premjesti u kćerinu sobu, s izgovorom da me ne želi buditi. Istina je da nam odgovara ovakav život, ili smo samo navikli na njega”, kaže.
Poželi li nekad više od partnerstva, upitam je, a ona kaže da na trenutke pomisli da ovo nije normalno, a u drugi tren zaključi da joj je ovako sasvim dobro. “Sve smo zajedno stvorili, napokon mir s te strane je smo cijeli život u nešto ulagali. Sve to rasprčkati i početi s nekim iznova, što ako se zeznem, mislim si. Da jedno od nas nađe nekoga i izgubi glavu, možda bi i prekinuli ovakav brak, ali za sada, nećemo dirati svaki svoj komfor”, odlučila je.
Što mislite o ovakvom suživotu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
