Priča nam umirovljenik Rudi iz jednog manjeg slavonskog mjesta, da živi sa suprugom, u kući koju su gradili u nadi da će jednog dana netko od djece ostati uz njih.
“Ta nam se želja nije ostvarila, a iskreno, situacija se od kasnih sedamdesetih, kad smo gradili, do onih poratnih godina kad su nam djeca završavala fakultete, toliko promijenila, da djeci ostanak ovdje više nismo ni željeli”, govori nam.
“Nisam se nadao da ću im tako mirna srca reći da ostanu u Zagrebu ili si potraže posao negdje vani. Strašno volim svoj kraj i kuću sam gradio sto metara od svojih roditelja, a i roditelji moje žene su iz istog sela. I dalje smatram da je najljepše, i za obitelji najbolje, skrasiti se tu gdje si rođen, gdje su ti korijeni. No, vremena i prilike su se promijenili, i mi s njima”, govori nam.
Iako on sam nikada nije mogao zamisliti da napusti rodni kraj i ode u bijeli svijet, u trenutku kad su se djeca rekla da se neće vratiti kući, priznaje da mu je gotovo laknulo. “Naša su sela sredinom tih devedesetih nastavila propadati, ostali su tu samo starci, dobrih poslova nije se nudilo jer je za rata mnogo toga propalo ili stalo. Pomirili smo se i supruga i ja da ćemo starjeti sami, bez najmilijih.”
Preživljavanje u penziji
Tako su, kaže, danas sami, s penzijama kakve već u državi jesu. “Samo sam ja radio do pune penzije, žena je otišla u prijevremenu. Primanja su nam skromna i izvlači nas vrt koji njegujemo, a radimo si i zimnicu pa uvijek ima nečega u kući i ne mora se u dućan”, kaže.
“Imamo za osnovno i to je to. Svaki mjesec ili ode na kuću ili na štednju za neki veći popravak na kući. Odjeću i obuću ne kupujemo, većinom nam to donesu djeca iz Zagreba i Njemačke, oba sina imaju obitelj. Za režije i nužno od hrane i potrepština moja prosječna penzija od 540 eura i njezina manja od 360, dovoljno nam je, jedva, ali dovoljno za preživjeti”, nastavlja kroz razgovor.
Goli život
“Sve što je izvan nečeg što zovemo goli život, s ovim penzijama mi grcamo kao da se utapamo u vodi. Biti će vam dovoljan primjer ako kažem da me popravak auta uz nove gume nedavno došao 750 eura. Dakle, trebali bismo se odreći auta jer su takvi troškovi nešto što ne možemo financirati. To je i u 21. stoljeću za hrvatskog umirovljenika luksuz”, kaže.
Brine ih, kaže, i zdravlje koje košta. “Nismo više zdravi, a sve košta. Jučer smo pola sata razmišljali da li si kupiti probiotik od 17 eura, a košta nas i magnezij koji moramo piti, i doplata jednog lijeka, i krema za bolno koljeno, uvijek nešto. Zimi ne uštedimo ništa zbog skupog grijanja, a ljeti nešto skupimo da nagradimo unučad za uspjeh u školi”, dodaje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
