Otkako joj je sin odselio i rijetko se javlja, gospođa Sonja vapi za malo ljubavi i pozornosti. “Dama sam od 58 godina. Odgojila sam sina najbolje što sam mogla, pomogla mu oko vjenčanja. Sada kad je oženjen, ne trebam mu više u životu. Na mobitel mi pošalje smajlija i napiše ‘dobro mi je’. To je sve što imam od njega, početak i kraj svake priče”, požalila nam se gospođa Sonja u pismu.
Potom je otkrila da je shvatila da je došlo vrijeme kad se mora okrenuti sebi i svojoj sreći. “Nakon svega što sam doživjela, zarekla sam se da više neću biti sama i da ću sebi naći ‘prijatelja za kavu’. I sigurno ću si ga naći, pa makar i u staračkom domu!” napisala je samouvjereno.
Vedran: Djeca su nam sve!
Koliko su nam u životu djeca i njihova dobrobit važni, najbolje nam dočarava pismo jednog oca, punca, svekra i djeda, koji nam piše da sa suprugom redovito za ručkom razgovara o svakome iz obitelji sina i kćeri.
“Razmišljam često o vašim pričama u kojima se toliki roditelji žale da se osjećaju ostavljeno. Razumijem njihov očaj. Supruga i ja živimo na selu, od jutra do mraka svaki ide za svojim poslom, ali kad u jedan sjednemo za kuhinjski stol i zajedno ručamo, prva tema su nam uvijek naša djeca i unuci.”
“Pitamo je li netko od njih zvao, pa prođemo ima li netko od unučadi taj dan ispit u školi, natjecanje za vikend, jesu li zdravi. Znamo i s kim se druže, ponekad nam povjere i neki problem bilo s prijateljima, bilo u školi, pa čak i ako se malo posvađaju s roditeljima”, piše gospodin Vedran.
Druga tema su im, nastavlja on, kći i sin odnosno zet i snaha. “Svaki dan razgovaramo gdje su, kad nas planiraju posjetiti, pričamo o njihovim poslovnim uspjesima, renoviranju stana, putovanjima”, dodaje.
Venu kad se nitko ne javi
Potom nas je gotovo rastužio kad je napisao da venu ako se nitko ne javi. “Ako se zaredaju dani da se nitko ne javi, mi nemamo tema, odnosno, nagađamo gdje su, što se zbiva kad se nitko ne javlja. To vam je tako, i nije da nemamo drugog posla i da nam je dosadno. Jednostavno smo vezani za svoju obitelj i zanimaju nas sva naša djeca”, napisao je gospodin Vedran.
Potom je lijepo zaključio: “To se nikada neće promijeniti. Jedva čekamo školske praznike da nam ostave unučad na selu. Samo jedna unuka, koja sada ima 17 godina, ovog ljeta neće doći jer želi ostati s društvom u gradu, a potom će s prijateljicom na more. Razumijemo to, to je ta dob kad polako idu svojim putem. I to je normalan proces, važno je da se barem povremeno jave, da je svima srce na mjestu.”
Jesu li i vama vaša odrasla djeca svaki dan u fokusu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
