Dok ganjamo karijeru, podižemo djecu, otplaćujemo kredite, ne analiziramo često svoj život, jer nas taj žrvanj neprekidno melje. No, u kasnijim godinama, priznaju nam mnogi umirovljenici, često sagledavaju sve što su proživjeli i podvlače crtu. A kad se na platformi za dijeljenja iskustava i znanja Quori postavilo pitanje za čime stariji ljudi najviše žale, mnogi su se duboko zamislili i iskreno odgovorili, ma koliko bolna bila njihova iskustva.
Tako i umirovljeni inženjer Alan piše o svoje tri najveće rane. “Najviše od svega požalio sam što sam imao djecu. Dao sam im svoj život, dobili su sve, najbolju odjeću, najbolju hranu, najbolje škole. K tome sam ostao u braku bez ljubavi 25 godina kako bi im pružio stabilnost i bio im uzor.”
“Žalili su se svaki dan mog života, odjeća im nikada nije bila dovoljno skupa, hrana nije bila dovoljno dobra i ukusna, a voljeli su gomilati i izostanke u školi. Sve u svemu, totalni debakl s njima cijelog mog života.”
“Stariji danas ima 33 godine, a mlađi 31. Prošlo je devet godina otkako se nismo vidjeli ni čuli, ne odgovaraju mi na mailove, ne znam gdje su, osjećam se kao da sam za njih bio samo bankomat. Sve im daš, a oni od ranih tinejdžerskih godina prijete da jedva čekaju da odu, ako se samo usudiš prigovoriti nešto. Tek im tada, kad odu, više ništa ne smiješ reći ili savjetovati, jer će te prekrižiti kao zadnju rupu na svirali”, napisao je ovaj umirovljenik.
“Žalim za dvije supruge i posinkom”
Za čime žali, otkrio je još jedan muški sudionik rasprave koji je također već u mirovini. “Dugo sam razmišljao o ovom pitanju. Najviše žalim za prvom suprugom, koja je umrla dok je spašavala moj život. Od tada pokušavam živjeti prema njezinim načelima.”
“Moje drugo najveće žaljenje je što sam izgubio drugu ženu. Umrla je od raka 2013. godine. Imala je sina, mog posinka kojeg sam od njegove pete godine života odgajao kao svog. S nama je ostao do 21 godine života, kad se pridružio profesionalnim policijskim postrojbama. Redovito je dolazio k nama, a onda je jednog dana samo prekinuo kontakt“, piše nesretni očuh.
“Prije toga, pojavio se pred našom kućom u policijskom autu. Ušao je, smijali smo se i popili kavu, sve se činilo u najboljem redu. Otišao je i nakon sretnog ‘Ćao, ćao, vidimo se’, iz naših se života odvezao zauvijek”, priznaje nadalje.
Potom je iznio svoj najveći poraz. “Nikada ga više nismo vidjeli. Oboje smo ga pokušali kontaktirati, ali bezuspješno. Kad je njegova majka bila na smrtnoj postelji, pronašao sam njegov broj telefona i nazvao ga. Dobio je premještaj 1.400 kilometara od nas. Rekao sam mu da njegova majka u najboljem slučaju ima još tjedan dana života pa bi je trebao doći vidjeti u tom tjednu. Rekao mi je da je rezervirao odmor sa svojom ženom i da se baš sprema na putovanje”, objašnjava slijed događaja.
“Majka mu je umrla šest dana kasnije, a ja ga od te 2013. godine nisam vidio. Nikada nismo saznali zašto nas je napustio i zašto nije htio doći vidjeti majku na samrti. Kad je moja majka umirala, živio sam na drugom kontinentu i bez razmišljanja odletio k njoj u bolnicu. Drago mi je što sam tada bio uz nju.”
U usporedbi s te tri stvari, bilo što drugo za čime žali, piše ovaj umirovljenik, nije vrijedno spomena. “Da, izgubio sam majku, oca, dva brata, dva šogora, jednog nećaka i jednu sestru, ali najviše ipak žalim zbog ove tri osobe. Sve u svemu, osim gore navedenog, imao sam dobar život, živio sam ga onako kako sam želio”, napisao je na kraju ispovijesti.
Za čime vi najviše žalite u životu? Povjerite nam posve anonimno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
