“Živim sama u 78 kvadrata, nikad ne bih iselila iz stana koji sam 58 godina dijelila s pokojnim suprugom, jedino da onemoćam pa moram u dom. Kod sina neću, iako je oličenje pametnog i uspješnog, ali jednostavnog i dobrog čovjeka. Neću zbog snahe, jer se ne bih dobro provela u njenim rukama”, povjerava nam se gospođa Mladenka s daškom ironije u glasu.
“Davno sam odustala siliti se ići kod njih u kuću, išla sam jedino dok mi je unuka bila mala pa sam je bila željna. Snaha bi mene uvijek dočekala sa ‘Mladenka, tamo objesite kaput, a cipele metnite na stalak’. Ni ćao, ni bao, ni drago mi je što vas vidim i dobrodošli svekrvo. Nikad me nije voljela, a to čovjek osjeti”, kaže.
Ljeto u rodnom kraju
Ovih se dana, kaže, pakira, ljeto će provesti u rodnoj Moslavini. “Sin me svake godine odveze iz grada na selo. Pripremi kuću, prozrači, pokosi okućnicu, doveze mi sve što trebam za idućih tri, četiri tjedna dok opet ne uzmogne doći. Snaha se nikad tamo ne pojavi, iako je on puno uložio u tu kuću i cijelu je obnovio i jednog će dana biti njihova”, objašnjava nam obiteljske (ne)prilike.
Oporuka joj pruža mir
“Ako me preko ljeta sin dođe obići na jedan dan, dođe s njim ponekad i unuka s dečkom pa poberu trešnje, kruške, jabuke, najesen orahe. Češće ipak sin dođe sam, ako ima više radova po vrtu, ostane dva ili tri dana. Može si to priuštiti jer je u mirovini, dok je snaha mlađa od njega i još radi. Meni je žao što je selo ne zanima, jer on voli biti u prirodi”, kaže.
Osim što je sin obnovio prastaru kuću u kojoj je nekad, nakon Drugog svjetskog rata, bila i gostionica, održava i stan gospođe Mladenke u Zagrebu. “Vidite koliko sreće imam sa sinom. Nije neki bogataš, ali živi pametno. Kaže mi: Mama, bolje da ulažem malo po malo i da to ostane u pristojnom stanju, nego da sve propadne. Poslije niti bude tu za živjeti, niti bude za prodati. Dat ću si truda i uzeti vremena, puno toga mogu odraditi i sam”, pohvalila ga je.
Gleda, kaže, oko sebe puno mlađe ljude, stasite muškarce koji ne rade ništa izvan ureda. Kaže da ne znaju sifon očistiti, pitala je neki dan vodoinstalatere što rade u haustoru. “To mom sinu ne dolazi u obzir”, ukazuje nam.
Zna sin, govori dalje, da je napisala oporuku u kojoj stoji da nakon njegove smrti sve ima pripasti unuci. “Ona mi je sve, dugo nisu mogli imati djecu pa kad se rodila, bilo je to narodno veselje. Toliko je željeno dijete, da mi je teško riječima izreći. Ima 41 godinu, nema djece, no ja se još nadam praunucima. Kako bilo, ponosna sam na njih i nadam se da moj voljeni suprug odozgora dijeli moj spokoj. Sve sam predala u prave ruke i mirne duše mogu otići tamo gdje me moj dragi čeka”, rekla je.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
