Iz pisma gospođe Željke doznajemo da je radila kao državna službenica, a umirovila se s 59 godina zbog okolnosti koje nije otkrivala. Naglasila je jedino da je jako voljela svoj posao, pa se može naslutiti da si i nije priželjkivala prijevremeno umirovljenje.
Mirovina joj nije donijela mir, već tugu. “Suprug i ja samo smo jednu godinu uživali zajedno u mirovini, a onda mi je, prije tri godine, umro. Bilo mi je nezamislivo teško jer smo zajedno proveli ravno 40 godina. Imali smo lijepe planove i snove da ćemo u mirovini putovati na razna mjesta i vidjeti sve što nismo mogli dok smo bili zaposleni”, otkriva nam.
Još nešto zapinje za oko i dušu kroz njezine retke, zbog čega bi savjet “neka si te snove ostvari sama”, bio gotovo neprimjeren. To su njezini uzdasi koje provlači kroz pismo i glase: “Planirali smo posvuda ići zajedno, i zajedno se radovati.” Kao da je s odlaskom supruga sve izgubilo smisao.
Osjećaj izgubljenosti
Iza supruga, ističe, ostala je velika praznina. “Živim na selu, blizu manjega grada. Sama sam u kući i osjećam se izgubljeno jer niti sam stara, niti mlada. Nitko mi ne dolazi niti me tko razumije jer od prijatelja nitko nije bez supružnika. Oni ne znaju niti mogu znati kako je to kad ostaneš sam”, napisala je umirovljenica Željka.
“Ubijam se od posla oko kuće, jer jedino tako mogu popuniti vrijeme da ne mislim o tom osjećaju usamljenosti. Zapravo bih željela živjeti drugačije, ali kako, pitam se, kad sam tu gdje jesam, na selu, udovica s malom mirovinom”, realna je.
Žudi za unučicama
Potom otkriva da ima dvoje djece, sina i kćer te unučice, no oni žive daleko od nje. “Voljela bih uživati u svojim unučicama, igrati se i učiti s njima. Voljela bih da živimo bliže da mogu sudjelovati u njihovim uspjesima, ali i to je nemoguće zbog razdaljine”, doznajemo.
I tako se, piše nadalje, vrti u začaranom krugu. “Oni žive bez mene i ja bez njih, i tako će godine proći. Pitam se koji je smisao mog sadašnjeg života, i za koga se tako mučim radeći teške fizičke poslove? Njima to ne treba, a meni? Meni također ne”, zaključila je.
Potom je osjetno tužna završila svoje pismo: “Ne ispunjavaju me kave s ponekom prijateljicom. Ne ispunjava me niti rad na selu. Silno mi nedostaje suprug i život kakav sam imala s njim, kad smo se družili, veselili i radovali životu.”
Što biste savjetovali ovoj udovici? Jeste li iskusili što znači ostati bez supružnika i kako ste si pomogli i životu vratili smisao?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
