Trebamo li poštivati i slaviti svoje tijelo onakvim kakvo je stvoreno ili smijemo biti i pomalo tašti pa ga mijenjati kako bi bilo poželjnije i privlačnije? Čini se da smo kao društvo davno napustili točku u kojoj su se ta pitanja postavljala pa na estetske korekcije sada gledamo kao na nešto posve normalno ili bar prihvatljivo.
No kakva je uloga vjere u svemu tome, ovih se dana zapitala čitateljica Glasa Koncila iz Zagreba. “Je li botoks, koji je ubrizgan zbog estetskih razloga (da prikrije starost), moralno dopušten za katolika? Postoji li dobna granica nakon koje je katolicima ‘dopušteno’ podvrgnuti se takvu zahvatu i općenito koja je granica između dopuštenih i nedopuštenih estetskih zahvata?” pitanja su koja je poslala na redakciju tog katoličkog tjednika.
“Ne ulazeći dublje u sve medicinske tretmane i upotrebu botoksa, pa i estetske zahvate o kojima pišete, možemo reći da je primjena tih tretmana i zahvata moralno opravdana ako je riječ o zdravlju, koje uključuje i naše psihosocijalno stanje, ali se isto tako možemo opravdano pitati zašto bismo na taj način intervenirali u svoje tijelo i je li to moralno prihvatljivo”, odgovorili su stručnjaci iz Glasa Koncila.
“Ako je isključivi razlog u našoj taštini, pa i oholosti, o želji da pošto-poto izgledamo drugačijima nego što to doista jesmo (i kako nas je Bog, pa i s našim izgledom koji nije savršen, stvorio), nameće se odgovor da za takvo ponašanje nema pravoga moralnoga opravdanja i o tome bismo svi morali voditi računa prije nego što donesemo tu vrstu odluke za koju, vjerujemo da i Vi tako zaključujete, ne postoji dobna granica (osim one propisane zakonom)”, stoji u odgovoru.
