“Krhka figura, sa šiškama do nosa i plavom paž-frizurom. Kompozicije koje interpretira su uglavnom vedrog ili sentimentalnog karaktera, sa lako pamtljivim refrenom. Nikada nije bila “prva dama”, ali je uvijek pri vrhu i uvijek izuzetno elegantna”, pisale su tako o tada tridesetogodišnjoj Ljupki 1976. godine TV novosti. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Pre nego što počnemo, recite mi otvoreno da li imate otpor prema ovakvoj, specifičnoj vrsti razgovora?
Čujte, nemam puno otpora jer ovako razmišljam: ako mi se pitanje ne sviđa – neću vam odgovoriti!
A inače, prema novinarima uopšte?
Ja bih rado surađivala, kad bi se to uvijek moglo. Neki puta se vrlo lijepo dade razgovarati i zbilja pročitam ono što sam rekla, znate. Ali, budući da ima njih koji pišu malo subjektivno, malo neiskreno, malo stvari preinačavaju, onda ispada da smo u vječitom ratu. Ne znam zašto je to tako, ali to je činjenica!
Znači da u vama ipak ima otpora.
Ne, ali uvjek razmišljam da li će stvarno biti napisano ono što sam rekla, ili će opet ispasti nešto drugo. A najgore je kad vas uopšte ništa ne pitaju i desete se stvari pojave u novinama od onoga što se zbilo.
Zašto ne reagujete u takvim prilikama?
Ah, ako počnete da protestujete onda treba samo time da se bavite, da non-stop tražite gde šta piše o vama, da tražite osobu koja je napisala i s njom se razračunavate, ili da redakcijama šaljete protestna pisma…
Mislite na nešto konkretno?
Evo najfriškije je ovo: znaju doći novinari na Zagrebački festival i od drugih ljudi čuju da se kao nešto događa. Ali, niko od njih ne dođe da pita je li to stvarno tako. Vidi vas, prolazi pored vas, lijepo vas pozdravi i vi njega, ali ništa. Onda u novinama pročitate stvari koje zaista nemaju veze sa onim što se dogodilo.
Što se toga tiče, ovom prilikom možete da budete sasvim mirni. Ni jedna riječ više neće se pojaviti u novinama od onoga što ste rekli.
Pa, mogu vam reći da me ovo baš i veseli kad je ovako. Znam da neki ljudi ne vole, kad vide mikrofon, napeti su, jer to je neka odgovornost, znate. Jer ovako možete reći što god se sjetite, a da poslije kažete da opet neko nešto izmišlja, a ja volim ovako, jer to je dokumenat, ja sam to rekla, ja stojim iza toga i to su, u stvari, čista posla!
Vrlo malo toga znam o vama, osim da ste Skopljanka, ali nisam sigurna da li ste baš rođeni u Skoplju?
Jesam, rođena sam Skopljanka i imam i mlađu sestru. Moj tata je u Radio-televiziji Skoplje pomoćni generalni, a mama je bila službenica i sad je u penziji. Sestra je apsolvent na pravnom, a ja sam odavno već apsolvent na književnosti (smješka se).
Znam da ste ove podatke izgovorili ko zna koliko puta, ali morate pretpostaviti da ih veliki broj naših čitalaca ipak ne zna!
Ne, ne, nije mi teško. Evo, reći ću vam. Svako zamišlja nekako svoj život i već je prema tome zadovoljan ili nezadovoljan. Ja mislim da sam zadovoljna i mojim djetinjstvom i mojim životom. Još kao dijete sam imala strahovite radne navike i nikako se ne mogu sjetiti trenutaka da sam se puno igrala, da sam na cesti bila s djecom.
Čudno.
Sjećam se da, kako smo stanovali baš prekoputa Radio Skoplja, da sam uvijek bila znatiželjna gdje idu grupice dječaka i djevojčica koji dođu na portu, pa se prijave, pa idu nekamo. Jednom sam se zavukla među njih da vidim šta se to dešava i utvrdila da su to članovi dječje radio-drame. Bila sam tiha da me skoro nisu ni primijetili u studiju.
Prisustvovali ste snimanju?
Da, i zapanjila sam se onim što sam vidjela i strahovita me je želja uhvatila da ja to isto radim. A ljudi su možda pomislili “hajde da maloj to napravimo kad je s time toliko preokupirana“, tako da je to potpuno slučajno ispalo. Tako sam postala član dječje radio-drame.
Znači, počeli ste kao glumica.
Da, glumila sam do svoje osamnaeste godine, do mature…
Kako to da se niste upisali na pozorišnu akademiju?
Da, bilo je logično da mi dalji put bude na Akademiji, ali roditelji nisu mogli da zamisle da budem daleko od njih, da idem u Beograd studirati, i to nije posao za ženu, smatrali su. Ovo je bilo drugo, tu sam bila prekoputa kuće, vidjeli su da me to više veseli nego da se igram s djecom, bila sam odličan đak.
Zar niste i sami želeli da postanete glumica?
Srećom nisam jer da jesam. Ja nisam baš tvrdoglava, ali ono, tiho ambiciozna sam, kad nešto hoću, ja to napravim, pronađem svoje načine (osmjehuje se). Ne, sama nisam bila oduševljena tom pomisli!
Tako ste upisali književnost?
Ne, medicinu!
Ovo je već drugi preokret!
Nekoliko mjeseci sam studirala medicinu, ali mislim da sam ipak malo precijenila svoje, kako da vam kažem, herojstvo. Ne može ipak svako studirati medicinu i ja sam se jednostavno preselila, kad sam vidjela s čim ću se dalje morati sretati. Strašno volim život i ljude, i to me je strašno deprimiralo, a vidjela sam zapravo realne stvari!
I pobjegli ste?
Pobjegla sam! Mojim roditeljima je bilo žao jer je to bio dogovor, i moja želja, da postanem dječji ljekar jer sam uvijek jako voljela djecu.
Još uvijek ne znam kako ste došli do književnosti?
To sam stvarno uvijek voljela, uživala u čitanju, sama se bavila nekakvim malim pisanjem priča ili pjesmica, pa mi je bilo najlogičnije.
Koliko godina ste na poslednjoj godini studija?
Vrlo dugo, ni sama ne znam.
Imate li osjećaj da ćete, jednoga dana, to ipak okončati?
Obzirom kakav sam student bila, i kad god moje uhvati panika, pa imamo one ozbiljne razgovore, uvijek konstatiramo da je sve bilo divno, ali da ovo moram završiti. Oni su i pristali da ja pjevam, s tim što sam dala časnu riječ da ću završiti fakultet. Meni studiranje nikada nije teško palo i obzirom da sam imala jako dobar prosjek, završiću.
Verujete u to?
Vjerujem! Ali ja sam čovjek koji nikada ne može raditi dvije stvari podjednakim tempom. Ako nešto radim, to činim temeljito jer sam takva po prirodi. Sreća je moja da sam navikla na rad.
Vi na sceni djelujete vedro, ali ne znam da li iza vašeg milog lica ne stoji nešto drugo?
Oni koji me jako dobro poznaju kažu da se na meni sve vidi i da ne mogu sakriti svoja osjećanja, a oni koji me malo poznaju misle da sam uvijek vedra.
Znate li vi uopšte kako izgledate onima koji vas znaju samo sa scene ili televizije?
Ne znam i to bih jako rado htjela da čujem, da mi neko kaže kako izgledam drugima.
Ipak, morate to da osećate na neki način.
Pa vidim po djeci, kako pričaju sa mnom, kako me vole, ili ta publika na mojim koncertima. Mislim da uglavnom imaju sliku koja odgovara onome što ja jesam.
To znači?
Ne razumijem?
Znate li vi kakvi ste?
Nisam o tome razmišljala ali čovjek je onakav kakav je, kakav jeste, s time da puno stvari može kod sebe popraviti.
Ja baš ne vjerujem mnogo u te korekcije.
A, može se puno toga! Kako se u školi uči nekakav predmet, tako možete i sebe malo učiti, samodisciplinirati. Naravno, ne može se puno toga promjeniti.
Spadate li u osobe koje su otvorene ili povučene?
Ja mislim u otvorene! Čak mi znaju prebaciti da sam i preotvorena, da sam preiskrena, a iskrenost ljudima ne odgovara uvijek. Toga sam užasno svjesna i koji puta. Zbilja, jedino tu sebe nisam uspjela preodgojiti.
Za tako otvorenu i iskrenu osobu odlično prolazite.
Ne, ne prolazim. Ima kolega koje mi kažu: “Ti bi, Ljupka, mnogo bolje prolazila kad ne bi govorila takve stvari. Sve je to tačno, svi to znamo, a zašto to moraš reć’?” Po meni ljudi su društvena bića i puno toga bi se moglo riješiti u razgovoru, iskrenom razgovoru.
Znači li to da ste uvek inicijator razgovora koji treba da razreši neki konflikt?
Ako znam da neke stvari sa nekom osobom nisu raščišćene, tu sam skoro uvijek inicijator jer volim čiste situacije. Jedino ako vidim da neko baš ne želi, da mu je neprijatno, onda ne insistiram.
Imam utisak da mnogo radite, sudeći i po našem telefonskom razgovoru, imate milion obaveza.
Sreća je moja da sam od djetinjstva navikla na rad i obaveze inače bi me sve ovo pojelo! Ovaj tempo je takav da samo neiskren čovjek može reći da to nije ništa! Rad traži svoje žrtve.
Da li vi znate koliko mu žrtvujete, znate li cijenu svog uspjeha?
Pa, to sam htjela da kažem: radim i volim da radim ali, na momente, pomišljam da ipak nije to malo previše? Svjesna sam da je u mojoj profesiji sve zavisno od momenta: u momentu ste atrakcija, u momentu imate jedan ili dva hita, svak’ vas hoće imati u svojoj emisiji, svak’ vas hoće vidjeti, razgovarati, dotaći vas – ali za sve treba strašno puno vremena!
Niste mi odgovorili.
Čujte, kad bismo mi pjevači primali mjesečnu plaću, kad bih imala neku sigurnost, da mi ide radni staž i da znam da ću jednoga dana dobiti penziju kao i drugi ljudi – možda ne bi bilo tog grča, tog trčanja da se do maksimuma iskoristi ovo što se sad može.
Vi mnogo putujete po inostranstvu, učestvujete često na in internacionalnim festivalima, odnijeli ste na njima više nagrada nego na domaćim festivalima zabavne muzike?
Jedno vrijeme sam zaista mnogo putovala van zemlje i tu je uvijek bilo ljudi koji se bave profesionalnom muzikom, koje zanima šta se drugdje događa. Tamo smo svi podjednaki i ti ljudi samo slušaju vašu muziku. Konačno ja sam pjevala u Japanu, na našem jeziku, da nisu znali ni o čemu pjevam ali im se sviđala moja muzika, a nisu gledali moju garderobu ili šta ja znam.
Priča se da ste vi i Ivica Šerfezi prave zvezde u Demokratskoj Republici Nemačkoj?
Tamo sam isto potpuno nepoznata otišla jer su rekli da im baš takav tip pjevača odgovara i nedostaje. To se pokazalo istina jer kod njih je takav sistem da baš publika sama određuje popularnost. Kod njih, konkretno, nema tog sistema stvaranja zvijezde, pa neko visi po svim naslovnim stranama bez obzira šta je napravio, ili nije. Na njihovim tv festivalima i u emisijama uglavnom publika odlučuje glasanjem, sve se to radi na najpošteniji način, po zovu predstavnike pjevača, sve se to prebrojava…
Hoćete da kažete da kod nas nije tako?
Kod nas je sve od momenta, nikada ne znate kako će publika reagirati. Sam moj slučaj je najbolji pokazatelj kako se na festivalima jedne stvari nagrađuju, a potpuno druge kompozicije postaju hitovi.
Na šta konkretno mislite?
Na slučaj sa prošlogodišnjeg Zagrebačkog festivala gdje sam na glasanju publike prošla osrednje, a ista ta publika je posle razgrabila moje ploče u 203 hiljade primjeraka. Što je najinteresantnije, žiri me je nagradio tako da je to prvi slučaj da se ukus žirija poklopio sa ukusom publike…
Da, to se zaista retko događa.
Čujte, tačno da znam da bih ovog sekunda trebala prestati pjevati ne bih se složila s time da se sama brinem oko glasova, a znam da postoji. Vidim, piše se da nema kupovine, ali JA ZNAM da postoje te stvari. Za nekoga je to možda potrebno u momentu. Meni stvarno nije.
Koliko je obično ljudi u tim festivalskim dvoranama?
Koji puta i do dvije hiljade njih i zato te dvije hiljade ne mogu odlučiti šta će se čitavoj jugoslovenskoj publici najviše svidjeti.
Zašto učestvujete na festivalima ako vas to nervira?
Pa i ne boli me, kažem vam. Mada sam neko vrijeme razmišljala puno o tome, kad me je to pogađalo. Na kraju sam se pitala zašto da uskraćujem publiku? To se ponovilo i na Splitskom festivalu. Moja pjesma je bila peta, a opet je prodata ploča u 150 hiljada primjeraka. l
Koja je to pesma bila?
“Ćao”.
Čekajte, pa niste mi ispričali kako ste došli do onoga čime se danas bavite – pevanja?
U toj dječjoj radio-drami smo počeli raditi nekakve manje mjuzikle i tu sam pjevala nekakve solističke tačke. Kasnije su nas zvali na televiziju da sinhroniziramo kakve crtane filmove, da nešto otpjevamo. Onda su oni koji su me čuli i smatrali da imam zanimljiv glas – konačno i išla sam u muzičku školu i bila muzikalna – pozvali i skoro nagovorili na to. Jer, ni zadnja moja pomisao nije bila da ću se baviti pjevanjem – ikada!
/autor: Mina Selimbegović /TV novosti, listopad 1976./ Yugopapir/
