Danas gospođa Anđela gazi 80. godinu života. Dok priča, samo joj se na spomen unuke ozari lice. “Nikada nisam ni na trenutak dvojila hoću li prihvatiti skrbništvo i brinuti o unuci. Kad mi je kći poginula, nikog drugog nije ni imala.”
“Moj muž je tada još bio živ, sve smo podredili tom našem malom biću. Uredili smo joj odmah sobu, a mi razvlačili kauč u dnevnom boravku. Nastavila je ići u vrtić pa u školu. Financijski smo se u početku dobro pokrivali, još smo radili”, govori nam.
Ono što joj je teško padalo bili su zli jezici. “Prvo sam od zlih jezika bježala jer mi je kći bila samohrana majka. Kad je nesretno stradala i kad sam preuzela brigu o unuci, onda me razdiralo jer su svi govorili ‘to ti je ona što živi s bakom’, i mladi i stari su tako govorili, često pred njom. Kao da dijete nema ime”, kaže nadalje.
Teže u mirovini
“Posebno sam brinula sam njezino psihičko zdravlje, jer je doživjela traumu. No, kad mi je naglo umro muž, teško sam došla k sebi. I opet me to dijete i tada podiglo iznad tuge, zbog nje sam se pribrala i trudila se biti dobre volje. Lijepo smo živjele još nekoliko godina, dok nisam otišla u mizernu penziju. Ona je već bila u tinejdžerskim godinama”, doznajemo.
Prihodi su joj pali, potrebe djevojke su rasle. “Što sam na račun primala na ime nje, više nisam mogla stavljati sa strane, a štedjela sam joj prije toga za jednog dana kad se poželi osamostaliti. Trebalo je platiti odjeću, obuću, računalo, mobitel, izlaske, školske izlete. Svega sam se odrekla, samo da ona ima sve što treba”, povjerava nam i dodaje da su tada prekinule i tradiciju odlaska na more. “No, izgurale smo. Bila je, srećom,dobro dijete”, kaže.
Divna mlada žena
“Danas je moja unuka odrasla, divna mlada žena, završila je višu školu. Radi i u ozbiljnoj je vezi, voljela bih postati i prabaka. Ponosna sam na nju i najsretnija sam kad dođe k meni i kaže mi: Hvala ti bako za lijepo djetinjstvo”, rekla je i dodala da je unuka jedino svjetlo koje ju još drži na životu.
Dok ju je odgajala, kaže potom, nije razmišljala o naputcima iz knjiga iz kojih čitaju današnje mame, radila je kako je mislila da je najbolje. “Meni se podrazumijevalo, a ona mnogo toga danas vidi kao nešto veliko i važno za njen život. Stalno mi primjerice govori da mi je zahvalna što je uz mene naučila kuhati i peći kolače, ne zna to, kaže, većina njezinih vršnjakinja”, priča nadalje.
Pohvalila se da unuka još uvijek pjeva u jednom ženskom zboru. “I ne samo to, moja Tea zna odraditi i pokoji majstorski posao po stanu. Bile smo same pa smo morale naučiti. Organizirana je i disciplinirana. Ako sam nešto u svom životu napravila kako treba, to je onda put na koji sam izvela svoju unuku”, rekla je zadovoljna baka Anđela.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
