Zadržava, piše nam, suze u očima dok nam se u pismu jada kako joj je prije nekoliko dana bio rođendan, a nitko je se nije sjetio ni doći ni nazvati.
“Nemam baš prijatelja, imam znance koje srećem kad odem u mjesto, i par susjeda s kojima sam si relativno dobra. Dok sam radila, na svoj sam rođendan počastila kolege u uredu kolačima, i tada su mi svi čestitali. Bilo mi je toplo u duši i jer sam znala da mi mama taj dan, dok je bila živa, peče omiljenu tortu. Nikada moji roditelji nisu zaboravili uveličati mi moj dan”, piše nam.
Potom nastavlja: “Imala sam tu sreću da sam dugo imala roditelje. Majka mi je umrla prije tri godine, kad sam ja imala 64, a ona 87. Do zadnjeg mi je radila tortu, do zadnjeg je stavlja prvu ružu iz vrta na nju. Ovo je sada tako tužno, biti ovako sam i nemati nikoga bliskog. Kad bih to barem mogla nekako promijeniti”, napisala je ova usamljena umirovljenica.
Umirovljenica Patricija: Roditelji su mi pripremali gozbu
O toj je temi na platformi za razmjenu iskustava Quora pisala i 71-godišnjakinja Patricija, koja također živi sama i imala je isti problem, dok mu sama nije doskočila.
“Nekoliko godina sam bila očajna na svoj rođendan. Mene su moji roditelji posvojili i držali me kao kap vode na dlanu. Od mojih su rođendana pravili spektakle. Raskošna torta, pomno birani darovi, ukrašena kuća, cvijeće na stolu, sve aranžirano – svake bi to godine moji roditelji radili kao da je moj rođendan nešto sveto”, opisala je.
“Jedne su godine čak i uplatili putovanje, to je bilo nezaboravno. Nakon što su umrli, nikoga nije bilo previše briga za moje rođendane. Imala sam muža (koji je rano preminuo), ali njemu je slavlje rođendana bio cirkus koji ne treba izvoditi. Sin mi je u inozemstvu. Kad sam otišla u mirovinu, bila sam sretna ako me se itko uopće sjetio nazvati. Dolazio mi nije nitko pa sam godinama oko rođendana bila depresivna i užasno uzrujana, osjećala sam se kao napušteno pseto”, piše.
Uzela stvar u svoje ruke
“Danas mi je žao što nisam njegovala prijateljstva i uvela tradiciju da s nekoliko prijateljica izađem ili ih pozovem kod sebe doma. No, prije tri godine preduhitrila sam svoj očaj i odlučila stvari uzeti u svoje ruke. Naučila sam napraviti svoju omiljenu Pavlovu tortu, svaki dan prije rođendana kupujem si darove (sitnice kao što su hobi pribor, nove cipele, i jedan komad odjeće za ljeto). I kuham si nešto bolje, pa malo svečanije uredim stol.”
“Dok ručam, molim i zahvaljujem Bogu što mi je dao roditelje koji su s toliko pažnje slavili moje rođenje. Znam da mi je nakon njihove smrti bilo još teže upravo na ovaj moj dan, no danas sam to nadrasla i osjećam se dobro što mogu slaviti relativno zdrava i u tako velikoj zahvalnosti. Tako sam dobila mir u duši i osjećam se posebnom, vrijednom i u miru sa sobom i svevišnjim”, lijepe su riječi ove umirovljenice.
A vi, slavite li rođendan?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
