Jaje je od davnina simbol novoga života. Obojana jaja ili pisanice starije su od samog kršćanstva, nalazimo ih i u pretpovijesnim grobovima, a i danas nadilaze samo jednu religiju.
Vjernici zoroastrizma, prve monoteističke religije, bojali su pisanice na Novruz, iransku Novu godinu, na prve dane proljeća. Ta tradicija među iranskim narodima traje oko 2500 godina. Skulpture na zidinima Perzepolisa, drevne prijestolnice koju je 331. godine prije Krsta razorio Aleksandar Veliki, pokazuju kako narod nosi pisanice kralju. I stari Egipćani vjerovali su, da je život nastao iz jajeta. Imali su običaj darivanja pisanica u proljeće kao simbol probuđenoga života.
Hrvatska enciklopedija tako bilježi i da je običaj ukrašavanja i poklanjanja jaja bio poznat diljem Europe, osobito u Germana, Skandinavaca i Slavena, a starost mu je potvrđena i arheološkim grobnim nalazima.
Pretpostavlja se da se temelji na vrlo raširenu vjerovanju kako je svijet nastao iz jajeta, koje, uz to, mnogi narodi smatraju simbolom periodične obnove prirode i ponovnoga rođenja. I u kršćanstvu je jaje simbol novoga i vječnoga života što ga je Isus uskrsnućem omogućio ljudima.
U hrvatskoj se tradicijskoj kulturi običaj zadržao do danas. Jaja se najčešće boje te ukrašavaju različitim ornamentima. Nekada su se upotrebljavale isključivo domaće biljne boje (dobivene od broća, ljuske od luka, koprive, različitih trava ili kore s debla oraha, johe ili hrasta), a poslije i kupovne, anilinske. Ukrašavalo se s pomoću voska koji se na jaje nanosio prije bojenja, posebnom pisaljkom u obliku lijevka ili glavicom pribadače; ta je tehnika omogućivala i dobivanje višebojnog ornamenta.
ilustracija: S. Bura/mj
Urešavalo se i struganjem već obojenoga jajeta nožićem, britvom ili iglom, kao i izjedanjem kiselinom uz pomoć trijeske ili pera, također ostavljanjem u mravinjaku, gdje su djelovanjem mravlje kiseline nastajali apstraktni ukrasi.
Jaja su se također opletala svilom, raznobojnom vunom ili koncem. Ornamenti su bili većinom geometrijski (točkice, spirale, rozete, vitice, zvijezde, lepeze i sl.), često biljni (listovi, crnogorične grančice, cvjetovi, lozice), a rjeđe životinjski likovi (leptiri, ptice, pilići).
Uobičajeni su bili i natpisi: mjesto nastanka, ime autora ili osobe kojoj je pisanica namijenjena, ljubavna poruka i sl. Osim što su se poklanjale (rođacima, susjedima, osobama do kojih je nekomu stalo), pisanicama se i igralo. Najpoznatije je bilo međusobno udaranje (tucanje), a jaje bi pripalo onomu koji ga je drugome probio. Pisanice su bile i obvezan rekvizit u nekim tradicijskim običajima.
