”Kad sam došla na svijet, nitko mi se nije obradovao jer sam bila djevojčica. Tako je bilo i dalje u mom životu – brat je bio zvijezda vodilja mojih roditelja, a ja sam odrasla u zapećku. Osjećala sam taj nedostatak ljubavi i pažnje, ali se nisam uspjela naučiti s tim nositi.”
“Postajala sam plačljiva, histerična, a kako sam odrastala, bivala sam sve nervoznija. Na kraju su me prozvali ludom, a povremeno bi me i istukli”, povjerava nam 62-godišnja gospođa Milijana.
S 15 godina dobila je prve lijekove za smirenje, koje i danas pije. ”Tek povremeno prekidala bih s terapijom pa se ponovo vraćala lijekovima. Cijeli život imam osjećaj da ništa što radim nije dobro. Nitko nije mario što patim, čak me ni brat, kad smo oboje odrasli, nije volio. Tada je bilo pravilo da najstarijem sinu pripada nasljedstvo, a on se bojao da ću ga tu ugroziti. Nisam mogla ni da sam htjela, jer je otac ionako odlučio njemu ostaviti kuću i imanje”, doznajemo od naše čitateljice.
No, sudbina se okrenula i protiv njezinog brata. “On se na kraju propio i to ga je koštalo života. Preminuo je relativno mlad. Cijelog svog života sam bila nesretna i stalno mi je nešto nedostajalo, kao da imam neku falingu. I roditelji i brat su sada pokojni, a ja sam i danas željna njihove ljubavi, nježnosti, pažnje, ali sam i ljuta na njih. Na žalost, sjećam se više ružnih nego lijepih događaja iz mladosti. Sada živim u velikom gradu, imam obitelj i sređen život. Radim kao službenica u jednoj javnoj ustanovi”, napisala nam je u iskrenom pismu gospođa Milijana.
Kako se nositi s emocionalnom udaljenošću
Ako osjećate emocionalnu udaljenost unutar svoje obitelji, možete si pomoći na više načina, pa krenimo redom.
Vježbajte samoprihvaćanje. Američki psiholog dr. Jay Serle objašnjava da je vježba samoprihvaćanja jedan od najvažnijih alata za rješavanje emocionalne udaljenosti. To uključuje prihvaćanje vlastitih osjećaja i priznavanje situacije. Ovdje treba napomenuti da je sasvim u redu ne osjećati bliskost s članovima obitelji koji pokazuju uvredljive ili toksične osobine!
Razgovarajte s profesionalcem – psihoterapeut vam može dati profesionalni savjet kako se nositi s emocionalnom traumom te vas može uputiti u metode suočavanja koje će vam pomoći da izliječite i, ako su osobe koje vam zadaju rane žive, kako ponovno izgraditi odnos (ako to želite). On vas također može naučiti kako prekinuti ciklus traume i živjeti ispunjen život unatoč osjećaju emocionalne udaljenosti s bližnjima.
Ma koliko vam to bilo teško, pokušajte razumjeti sustav vrijednosti vaših roditelja (u ovom slučaju naslijeđeno mišljenje da su muška djeca poželjnija).
Naučite više o sebi i svijetu oko vas. Budite strpljivi jer oslobođenje od ukorijenjenih emocionalnih traumi ne dolazi preko noći. Rješavajte svaki neriješene međuljudski sukob na koji naiđete u životu.
Ako su živi, pitajte roditelje o njihovim životima i interesima te ih pitajte zašto vas ne podržavaju. Pokažite im da ste povrijeđeni i da vam je stalo. Ponekad se i najgori roditelji i braća iskažu tek kad vam gori pod petama. Već i sama spoznaja da će vas podržati u najtežim situacijama može napraviti razliku u vašoj ranjivosti. Oprostite im, to će na vas imati ljekovito djelovanje.
Imate li i vi sličnih iskustava u obitelji?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
