Umirovljenica Ana ove će godine slaviti okruglih 80 godina. “Udovica sam već deset godina. Suprug i ja u braku smo do njegove smrti bili punih 49 godina. Oboje smo rano otišli iz obiteljskog gnijezda i bili si oslonac. Imamo troje djece, svi su akademski obrazovani. Kako oko odgoja i obrazovanja, suprug i ja slagali smo se oko svega, zato naš brak i smatram uspješnim”, piše nam naša vjerna čitateljica Ana.
Djecu su, otkriva nam, podigli sami. “Podizali smo ih sa stavom da ćemo im pružiti obrazovanje kakvo god žele i do kud god žele dogurati. Uz to smo oboje bili mišljenja da je za njih najbolje da se što ranije osamostale. Financirali smo im magisterije, ali niti jednom od njih nismo dali novac za polaganje vozačkog ispita, niti smo im kupovali aute. To je bio naš čvrsti, zajednički stav”, doznajemo od gospođe Ane.
Djeca se rano osamostalila
Jedna kći joj, piše nam, živi u Njemačkoj i tamo je polagala vozački ispit o svom trošku, baš kao i sin u Engleskoj. “Jedino je naše treće dijete, kći, vozački položila u Hrvatskoj. Sama je zaradila za polovan auto koji joj još uvijek služi”, objašnjava nam svoje odluke koje su urodile plodom.
“Kad su djeca otišla iz roditeljskog gnijezda, suprug i ja smo živjeli veoma aktivno živjeli. Planinarili smo, išli na izlete s udrugama umirovljenika, išli smo i na sportske igre. Svakog ožujka išli smo na Roglu na skijanje seniora. Išli i smo i te kobne godine”, doznajemo od gospođe Ane.
Potom nam je objasnila da njezin suprug ni tog proljeća kad je umro nije imao nikakvih očiglednih zdravstvenih problema. “Bio je baš u punoj snazi i dobrog zdravlja. Nikad nije osjećao probleme sa srcem. Vozio je do Rogle i odmah stao na skije. Ja nisam imala toliko energije kao on! Znači, ožujku je skijao, u travnju iznenada umro. A s njegovom smrću umrlo je i pola mene”, teške su riječi koje je napisala.
Ništa više nije isto
“Sve je izgubilo smisao. Nas dvoje smo bili više od supružnika. Bili smo oslonac jedno drugome. Naša kći je baš te godine u kolovozu ostala trudna i u svibnju iduće rodio se unuk. Šteta što to moj suprug nije doživio. Ja pak to dijete pratim od rođenja. Prvo unuče mi je pomoglo da lakše prolazim kroz samoću. Danas ih imam petero”, povjerava nam.
Dogovor između nje i supruga bio je i da se zajedno zapišu u dom umirovljenika. “Upisala sam se u dva državna doma. U jednom čekam već 10 godina, jer želim jednokrevetni smještaj. Mnogima koji me poznaju to je malo čudno jer jako volim druženja, idem u toplice s umirovljenicima, ponekad i sama. Volim moju tržnicu”, opisuje nadalje.
U dom na probu
“Sve što sam nabrojala veseli me i sretna sam dok mogu sve to mogu sama, ali pitanje do kada ću tako moći. Moja djeca su samostalna u svakom pogledu, rješavaju sami svoje probleme kako nailaze. Imaju djecu koju trebaju izvesti na pravi put. Zahvalna sam što ih imam i što su dobro, zahvalna sam i što još uvijek mogu brinuti o sebi.”
“No, ako me pozovu u dom koji čekam 10 godina, otići ću na probu. Stan ću zaključati dok sama ne donesem zaključak ostajem li ili se vraćam kući. Starost, kad se onemoća, nigdje nije ugodna. A kad to vrijeme dođe najvažnije mi je da nisam na teret svojoj djeci”, zaključila je ovo predivno pismo gospođa Ana.
Dijelite li razmišljanja i stavove gospođe Ane?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
