Nada ima 65 godina, umirovila se. Mirovina je dobra. Živi u svojoj kući. Ima vrt, psa i mačku. Djeca su samostalna, školovana i zaposlena. Imaju svoje obitelji. Sve je u redu. Iako ima preduvjete za sreću, nad glavom joj visi oblak zlih slutnji. Osjećaj da će sve krenuti po zlu. Iako za to nema nikakvog razloga.
Taj osjećaj, poznat mnogima u zreloj dobi, psiholozi nazivaju anticipatorna anksioznost ili anticipatorna tjeskoba. Ukratko, stanje je to u kojem osoba iščekuje da će se dogoditi nešto loše, da je nešto grozno, neki životni udarac vreba iza ugla. Taj strah nema veze s nekim konkretnim događajem ili najavom.
Nije to navika ni pesimizam, kažu psiholozi i objašnjavaju da je riječ o brizi ukorijenjenoj u prošlim iskustvima. Možda Nada iz naše priče ne bi patila od anticipatorne tjeskobe da joj se na pragu tridesetih život nije urušio kada ju je suprug, posve nenadano, ostavio s malom djecom i otišao drugoj? Bila je sama bez sigurnosne mreže, bez obitelji koja joj je mogla pomoći, gradila je život iznova.
Osobe koje su tijekom života bile izložene stresu, nesigurnosti ili dugotrajnim problemima, razvijaju specifičan oblik unutarnjeg alarma koji ne prestaje zvoniti čak ni kada više nema stvarne opasnosti. A što je život mirniji i skladniji, alarm se glasnije i disonantnije čuje. Kada prestane rat, kada se otplate krediti, kada djeca stanu na svoje noge, kada se pronađe sreća u ljubavi, alarm postaje sve jači. Mir može djelovati sumnjivo, neprirodno, kao zatišje pred buru. Sreća može izgledati kao prevara.
Alarm u glavi ne zna da je opasnost prošla
Stručnjaci s portala Psychology Today objašnjavaju da se radi o poznatom psihološkom fenomenu – negativnoj pristranosti ili negativnoj predrasudi. Ljudski mozak je kroz evoluciju naučio više pažnje posvećivati prijetnjama nego sigurnosti. Bolje je deset puta uzalud pobjeći od lažne opasnosti nego se jednom suočiti sa stvarnom. Problem nastaje kada takav obrazac ponašanja postane kroničan i više ne služi svrsi, nego stvara patnju.
Umirovljenici, posebno oni koji su godinama nosili teret brige za obitelj, često ostaju grču iako za tim nema potrebe. Mašina u njihovoj glavi i dalje radi. Umjesto egzistencijalnih strahova, tu su strah od gubitka, bolesti, smrti, samoće. Zbog svega pati kvaliteta života jer život prolazi, a s njim i prilike za sreću i uživanje.
Što pomaže kad tjeskoba zamagli stvarnost
Psiholozi ističu da rješenja postoje. Nisu brza ni čarobna, ali su dostupna. Za početak, pomaže osvijestiti vlastite misli i staviti ih na papir. Kada se brige konkretno napišu, često izgube svoju maglovitu prijetnju. Također, različite vježbe disanja, mindfulness tehnike i lagana fizička aktivnost mogu pomoći tijelu da se resetira iz stanja stalne pripravnosti.
Jednako važno je i razgovarati. Ponekad je dovoljan običan razgovor s prijateljem ili članom obitelji da se osjećaj iracionalnog straha počne topiti. Kada čujemo da i drugi ljudi prolaze slično, prestajemo misliti da smo “roba s greškom”. Stručna pomoć može biti ključ u otključavanju unutarnjeg nemira koji nas koči i drži u vječnom stanju iščekivanja lošeg.
Anticipatorna tjeskoba nije nešto čega se treba sramiti. To je posljedica načina na koji smo naučili preživljavati. No kad borba završi, kada se stvari poslože, moramo naučiti živjeti u miru. U protivnom je borba bila uzaludna.
