Umirovljenica Nevenka iz Slavonskog Broda ima 70 godina i iza sebe odgovornih 38 godina rada kao projektantica na kotlovima u nekadašnjem industrijskom divu Đuri Đakoviću. Završila je školu za strojarsku tehničarku, a kako nam otkriva u povjerljivom pismu, danas prima svega 350 eura mirovine.
“Kad su me 1991. godine, usred ratnih i gospodarskih previranja, bacili na burzu rada, rečeno je da su sve uplate za mirovinsko osiguranje uredno izvršene. Međutim, iznos moje današnje mirovine jasno pokazuje kolike su te uplate zapravo bile, ako su i bile uredne. Da sam kojim slučajem samac, da nema mirovine mog supruga, sasvim je izvjesno da bih morala kopati po gradskim kontejnerima kako bi preživjela”, piše nam u povjerljivom pismu.
Njezino se ogorčenje ne odnosi se samo na njezinu sudbinu, već na širu društvenu nepravdu. “Dok političari primaju po dvije, tri, pet ili šest tisuća eura mjesečno, nas, koji smo cijeli život stvarali, održavali i razvijali industriju, država je sramotno odbacila”, ističe gospođa Nevenka. Posebno je boli licemjerje kad iz usta onih na vlasti čuje izjave o velikom zadovoljstvu građana i porastu standarda. Takve riječi, ističe, za mnoge umirovljenike zvuče kao ruganje stvarnosti u kojoj jedva mogu pokriti osnovne životne potrebe.
Iako su plaće u industriji bile skromne, a doprinosi u mirovinski sustav niski, mnogi umirovljenici, poput ove Slavonke, vjeruju da bi svatko tko je desetljećima marljivo radio trebao imati mirovinu dostojnu osnovnih životnih potreba. To bi bila jasna poruka budućim generacijama da trud, znanje i poštenje nisu uzaludni, već vrijednosti koje država cijeni i štiti.
Vera: Što država poručuje mladima?
Na mirovinu ispod ljudskog dostojanstva za rad dug 37 godina požalila nam se i čitateljica Vera. ”U mirovinu sam otišla sa 62 godine i 37 godina staža u državnoj firmi. To je bila prijevremena mirovina, a penalizacija strašna. Dobila sam samo 420 eura mirovine što smatram velikom sramotom ove države”, napisala je.
Gospođa Orijana piše nam da je oboljela nakon što je odradila 29 godina radnog staža. ”Kad sam oboljela rekli su mi da mogu ili prihvatiti otkaz ili invalidsku mirovinu. Odlučila sam se za invalidsku, iako je ona prije dvadeset godina iznosila mizernih 1.100 kuna. No, moglo se nekako preživjeti. Danas primam 310 eura i nemam čime spojiti kraj s krajem. Nemam nikoga svoga tko bi mi malo pomogao i stalno razmišljam kako se posložiti da nekako preživim još jedan mjesec”, svjedoči još jedna naša umirovljena čitateljica.
Pišite nam i vi kako se snalazite s mirovinom.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
