Čitateljica iz ruralnog dijela Hrvatske opisala nam je svoju svakodnevicu obilježenu brigom za teško bolesnog supruga i nepokretnu majku. Da stvar bude gora, pri tome se i sama bori s bolestima. Njeno pismo svjedoči o stvarnosti mnogih obitelji koje, suočene s nedostatkom novca i institucionalne pomoći, ostaju prepuštene same sebi.
“Imam 62 godine. Prije 15 godina preboljela sam karcinom, a kemoterapije su mi štetile mnoge organe i ostavile trajne posljedice na moje zdravlje. Preživjela sam čak pet teških operacija. Oporavila sam se tek djelomično i zdravstvene probleme osjećam svakodnevno”, navodi u uvodu pisma.
Suprug invalid bez noge
“Živim na selu sa suprugom koji ima 68 godina, boluje od šećerne bolesti zbog koje ostao bez noge i sada je u skromnoj invalidskoj mirovini. Bez vozačke dozvole i narušenog zdravlja, oboje smo vezani za kuću. Imamo dvoje odrasle djece koja ne žive s nama, ali nam koliko mogu pomažu barem financijski jer mi nemamo ni za preživjeti.”
“Najveći teret tek slijedi, a to je moja majka koja je prije sedam godina doživjela moždani udar i od tada je potpuno nepokretna. Ima poljoprivrednu mirovinu od 190 eura s kojom je preživljavala do prije godinu dana kad je ostvarila pravo na inkluzivni dodatak, što sve zajedno iznosi 430 eura. Za dom za starije to je premalo. Mi pak nemamo ni za sebe, a kamoli za njoj doplaćivati dom. Svi troje smo bolesni, a ja sam na izmaku snaga”, objašnjava.
Nedavno smo pisali da neformalni njegovatelji, poput članova obitelji koji skrbe o bolesnim ili starijim osobama, mogu ostvariti novčanu naknadu ako ispune uvjete iz Zakona o socijalnoj skrbi. O tome se možete informirati na ovoj poveznici.
Brat ne želi pomoći
Zanemarila je, opisuje potom čitateljica, vlastito zdravlje. “Ne idem liječniku, iako znam da me čeka nova operacija. Jednostavno ne znam kako za to vrijeme zbrinuti majku o kojoj skrbim danonoćno. Nije to samo operacija, i nakon nje će mi trebati vrijeme za oporavak. Njoj nije lako, ali osjećam da ću ja umrijeti prije nje jer nemam pomoći ni podrške.”
Potom kaže da je jedina kojoj je stalo podmetnuti leđa. ”Imam i brata, no on za nju ne želi čuti. Nije ju posjetio već pet godina, iako ne živi daleko. Svi na sva usta savjetuju da sebe trebamo stavljati na prvo mjesto, a ja ne vidim nikakav način da se imalo posvetim sebi.”
“Nekad sam bila vesela i druželjubiva, a sada vidim koliko sam se promijenila. Na samom sam rubu i ne vidim izlaz. Svakom je njegov problem najveći, a mnogi koji se žale zapravo ne znaju što je prava nevolja”, riječi su kojima je ukazala na problem s kojim se suočavaju obitelji u kojima male invalidske mirovine niti najteže bolesnom članu ne mogu osigurati prijeko potreban hitni smještaj u domu.
Pišite nam i vi u obrascu ispod teksta je li vam mirovina dostatna za smještaj u državnom odnosno privatnom domu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
