U povijesti Katoličke crkve, pojam antipapa označava osobu koja se, suprotstavljajući legitimno izabranom biskupu Rima, papi, pokušava domoći papinskog prijestolja te u tome do određene mjere i uspijeva.
Iako se ova definicija čini jasnom, povijesni slučajevi često su bili daleko složeniji, a granica između pravog i lažnog pape je zamućena. U mnogim slučajevima ni suvremenici tih sukoba nisu mogli razlučiti tko je stvarno izabrani nasljednik svetog Petra.
Zbog nedostatka potpune i nepristrane dokumentacije, danas nije moguće izraditi apsolutno točan i konačan popis svih antipapa. Ipak, povjesničari općenito priznaju postojanje najmanje 37 antipapa između 217. i 1439. godine. Posljednji među njima bio je Feliks V., koji je “vladao” od 1439. do 1449. godine.
Zašto i kako su nastajali antipape?
U 3. stoljeću, širenje hereze poznate kao monarhijanizam, koja je dovodila u pitanje tradicionalno trojstveno shvaćanje Boga, potaknulo je rimskog svećenika Hipolita da pokuša svrgnuti papu Kalista I. Iako se kasnije pomirio s papom Pontijanom, Hipolit je umro kao mučenik 235. godine.
Britannica, između ostalog, navodi da je 355. godine arijanski car Konstancije II. protjerao papu Liberija zbog njegove pravovjernosti te pokušao nametnuti đakona Feliksa kao papu Feliksa II. Kada je Liberiju dopušten povratak, Feliks se povukao iz javnog života do svoje smrti.
Početkom 5. stoljeća, 418. godine, izbila je kriza kada je dio klera izabrao đakona Eulalija, kojega je podržavao carski upravitelj i bizantski dvor. Drugi dio klera izabrao je svećenika Bonifacija I., koji je na kraju dobio službeno priznanje cara i postao papa.
U 7. stoljeću kandidati Paskal i Teodor istovremeno su polagali pravo na papinsku čast i odbijali su odstupiti. Tek nakon što se dio zajednice priklonio umjerenijem pristupu, izabran je papa Sergije I., čime je taj sukob okončan.
Slična situacija dogodila se i u 14. stoljeću, kada je papinska rezidencija premještena u Avignon u Francuskoj, što je izazvalo tzv. veliki zapadni raskol (1378.-1417.). Tijekom tog razdoblja postojale su tri paralelne “papinske” vlasti – u Rimu (kanonska), Avignonu (antipapinska) te treća, uspostavljena od Koncila u Pisi (također antipapinska). Jedinstvo je obnovljeno tek izborom pape Martina V. 11. studenoga 1417. godine.
Ovome treba dodati i da je 1059. godine papa Nikola II. donio nove smjernice za izbor pape, koje su oduzele njemačkim carevima dotadašnju ključnu ulogu i ograničile utjecaj rimske aristokracije. Kao odgovor, izabran je antipapa Honorije II., u suprotnosti s kanonski izabranim Aleksandrom II., kojeg je car na kraju ipak priznao.
Antipape su, može se zaključiti, bili posljedica dubokih raskola unutar Crkve, ali i političkih ambicija tadašnjih vladara i crkvenih frakcija. Iako su danas predmet teološkog i povijesnog proučavanja, njihova pojava svjedoči o burnim vremenima u kojima se autoritet Crkve neprestano preispitivao i osporavao.
