Nisu rijetki oni kojima požrtvovnost prema djeci u starosti ostane neuzvraćena. Iako često cijeli život pružaju mnogo i nastoje biti od pomoći mladim obiteljima, na kraju ne osjećaju ni zahvalnost ni poštovanje s druge strane. O strahovima da joj neće imati tko “donijeti čašu vode”, što je rečenica koja je postala sinonim za nebrigu o starijima, pisala nam je i gospođa Lucija.
“Živim u malom gradu blizu Zagreba. Suprug i ja još radimo, no on bi iduće godine trebao otići u mirovinu. Imamo troje djece, a kćeri su se odselile i imaju svoje obitelji. Mi smo sinu i snahi dali dio svoje kuće, ali imamo svatko svoj ulaz, iako jedni k drugima možemo doći i kroz unutarnji dio kuće”, opisuje.
“Što smo stariji, to se više brinemo tko će nam jednog dana biti od pomoći, kad više ne budemo mogli sve sami. Kćeri su nam predaleko, sin je donekle u redu prema nama, ali snaha je problematična. Svojeglava je i nema nikakvog poštovanja prema nama. Kod nje nema ni osnovne kulture, ni ne pozdravlja. Ne uči ni vlastito dijete osnovnom poštovanju prema starijima”, piše gospođa Lucija.
Brige pred mirovinu se gomilaju
“To nas boli jer smo sve napravili za njih. Dali smo im velik dio kuće, pomogli im urediti stan. Sve joj omogućili, ona nije trebala pridonijeti gotovo ništa. O urednosti da ne govorim, a sve zbog lijenosti. Ne pada joj na pamet da nešto skuha, sin jede samo suhu hranu. Srećom pa unuka u vrtiću ima topli obrok.”
“Mnogo me toga muči, kao i mog supruga. Nismo više u punoj snazi. Ne znamo kako si pomoći, a treba misliti na starost. U nekoliko smo navrata o skrbi za nas razgovarali sa sinom, ali on samo uzvraća protupitanjima poput želimo li mi da se on rastane i ostavi svoju ženu”, otkriva nam.
“Naravno da to ne želimo, ali ono što si priželjkujemo je samo malo poštovanja i nade u našu sigurnost jednog dana. Molim se još uvijek dragom Bogu da će se nešto promijeniti nabolje, u suprotnom ćemo morati dobro razmisliti što ćemo i kako ćemo”, zaključuje naša čitateljica.
Stanko: Prodat ću kuću
Ako djeca nisu voljna brinuti o roditeljima niti im pomoći s troškovima doma, onda ni roditelji nemaju obvezu ostaviti im imovinu. Kako nam piše gospodin Stanko, bolje je sam se pobrinuti za starost nego čekati zahvalnost koja možda nikada neće doći.
“Nadanje je ludom radovanje”, piše ovaj umirovljenik. “Odlučio sam da sin jedinac neće dobiti ništa jer sam uvidio da se moram sam pobrinuti za sebe. S mirovinom od 520 eura za dom nemam, a nemam ni ušteđevine. Imam jedino kuću koju sam sa suprugom gradio i uređivao 40 godina i to mi je jedina garancija za sigurnu starost. Prodat ću je kad dođe vrijeme i odlazim u dom za starije u koji sam se zapisao. Ne želim više slušati pogrde na račun mojih staračkih problema.” O tome su nam svjedočali i umirovljenice Anita i Barica, a o njihovim odlukati možete čitati ovdje. Kako ste vi osigurali za starost?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
