“Najstarija kći nedavno mi je rekla da ona i njezin dečko žele imati dijete. I to uskoro, možda već iduće godine. Nikada nisam mislila da će imati djecu jer je dobrano prešla tridesetu i tek ih je sada prvi put uopće spomenula. Bila sam presretna i mislim da će biti sjajni roditelji! No živim 500 kilometara od njih i kći želi da se preselim u njihov grad kako bih im pomogla s čuvanjem djeteta.”
Početak je to pisma koje je stiglo na adresu spisateljice, novinarke i životne savjetnice Emily Gould koja piše kolumnu za magazin The Cut. U nastavku pisma stoji: “Razumijem njezinu potrebu jer ako ostanem ovdje, koliko ću ih realno moći viđati? Nekoliko puta godišnje, u najboljem slučaju? To nije dovoljno. Djeca kratko ostaju djeca i ne želim propustiti te dragocjene godine. Zaposlena sam, razvedena i sama, a oduvijek sam željela otići iz ovog malog mjesta i živjeti negdje drugdje. Radim u zdravstvu i vjerojatno bih ondje mogla pronaći sličan posao.”
“No, to bi bila ogromna promjena. Cijeli sam život provela ovdje i izgradila mrežu prijatelja i kolega. Pomisao na to da sve ostavim iza sebe i krenem ispočetka me plaši. Uz to me muče još mnoga druga pitanja poput tko će brinuti o mojim roditeljima kad budu nemoćni? Hoću li si uopće moći financijski priuštiti život u velegradu? Što ako mi se tamo ne svidi? I što ako zapravo ne želim biti stalno dostupna za čuvanje njihove bebe? Prijavljujem li se nesvjesno za još jedan oblik neplaćenog rada koji sam već jednom ostavila iza sebe?” objašnjava svoje brige čitateljica.
Okolica grada je jeftinija
Savjeti koje je ova baka dobila od Emily Gould mogli bi pomoći svakoj baki i djedu koje muči ista ili slična dilema. “Stanite malo, udahnite duboko! Vaša kći još nije ni trudna, a već vas moli da razmislite o velikoj životnoj promjeni.”
“Iako je dobro što imate vremena za temeljito promišljanje i logističku pripremu prije nego što takva odluka postane stvarna potreba, osobno bih pričekala da kći prođe barem prvo tromjesečje trudnoće prije nego što bih stavila kuću na prodaju. Također bih sjela s njom i njezinim partnerom i ozbiljno porazgovarala o tome što točno očekuju od mene kada je riječ o brizi za dijete”, glasi glas razuma.
“Ako planirate nastaviti raditi na puno radno vrijeme (spominjete mogućnost zaposlenja u gradu u koji bi preselili), realno ćete moći čuvati unuka samo povremeno, možda u večernjim satima i vikendom. U tom slučaju slobodno možete razmisliti i o preseljenju u jeftiniju okolicu grada koja je još uvijek na razumnoj udaljenosti od njih. Tako biste mogli provoditi vikende s unukom, povremeno ga čuvati preko noći i biti im podrška bez osjećaja da ste stalno u stanju pripravnosti, što bi vjerojatno bio slučaj da živite dvije ulice dalje”, odgovara savjetnica.
Pomoći možete na više načina
“Možda ćete pak završiti kao moji roditelji, pravi junaci. Žive oko pet sati vožnje od nas, i dok su djeca bila mala, dolazili su kad god su mogli. A kad su unuci dovoljno odrasli da mogu prespavati bez nas, započeli su s onim što kod nas doma zovemo ‘kamp kod bake i djeda’. Svi bismo se nakon toga osjećali povezano, ispunjeno, a mi roditelji bismo na trenutak uživali u blagoslovljenom osjećaju života bez djece. Ah, to jutro kad se probudite i ne morate ništa raditi! Mislila sam da to više nikada neću doživjeti”, ispričala je osobnu crticu.
”Praktični aspekti na stranu, vrijedi zastati i zapitati se što vi stvarno osjećate? Postoji mnogo načina da budete uključeni kao baka, a biti stalno dostupni za čuvanje djeteta samo je jedan od njih. Neki bake i djedovi unuke posjećuju redovito tijekom godine, ili se pobrinu da djeca mogu posjećivati njih.”
Selidba nije mala stvar
“Drugi, koji ne mogu biti fizički prisutni, održavaju kontakt putem videopoziva, razglednica i malih znakova pažnje. Ako vam sama pomisao na povratak u ulogu koju ste već jednom prošli i ostavili iza sebe izaziva nelagodu, možda jednostavno još niste spremni postati dijelom njihove zamišljene zajednice i to je sasvim u redu. Možda to nije ono što vaša kći želi čuti, ali zasigurno razumije da selidba u skupi velegrad nije mala stvar.”
“Koji god put izabrali, neka to bude zato što to vi želite, a ne zato što mislite da je to najbolje za vašu kćer i njezinu buduću obitelj. Rečenica iz vašeg pisma koja mi najviše odjekuje je: ‘Oduvijek sam željela otići iz ovog malog mjesta i živjeti negdje drugdje.’ Ako to doista učinite, učinite to zbog sebe. A ako vas to približi unučetu, to je onda samo lijep bonus”, zaključak je na kraju savjetodavne kolumne.
Kako biste postupili na mjestu ove bake u dilemi?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
