Uređivanje grobova članova obitelji i prijatelja dio je naše zapadnjačke kulture. Tako odajemo počast preminulima i održavamo sjećanje na njih. Za mnoge je to, pogotovo u prvim godinama gubitka, i način suočavanja s tugom. No što kad prerastemo potrebu za tim i grobove održavamo samo zbog drugih; da ne bismo postali predmetom ogovaranja?
Upravo je o tome globalno popularnoj kolumnistici Abigail Van Buren pisala čitateljica kojoj su ne tako davno preminula oba roditelja. “Tata je umro prije tri godine, a mama prije gotovo dvije godine. Pokopani su u gradu u kojem živim. Svi njihovi vršnjaci iz obitelji također su pomrli”, stoji u pismu.
“Na njihove grobove stavljam umjetno cvijeće, ali rijetko tamo odlazim, a ni moja djeca i unuci ne posjećuju ih. Svi imamo uspomene na vrijeme provedeno s njima i to nam je dovoljno. Suprug i ja planiramo kremaciju i rasipanje pepela”, navodi ova čitateljica koja svoju djecu ne želi opterećivati uređivanjem roditeljskog groba.
“Cvijeće ostavljam jer želim da se vidi da ih poštujem. Voljela bih prestati, ali moram se uvjeriti da je to u redu. Je li uređivanje grobova staromodno? Je li danas posve normalno to ne raditi?” pitanje je postavljeno na kraju ovog pisma.
Kao i uvijek, kolumnistica Abigail Van Buren bila je vrlo kratka i određena. “Žao mi je zbog vašeg gubitka. Uređivanje grobova osobna je stvar. Neki to rade na rođendan preminule osobe, drugi na godišnjicu smrti. Vrijeme za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema voljenima je dok su još živi. Ako ste to činili, nemate razloga osjećati grižnju savjesti zbog odluke da smanjite ili potpuno prestanete uređivati i obilaziti njihov grob”, odgovorila je.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
