Da smrt uslijed postupnog usporavanja životnih funkcija ne mora nužno biti bolna i traumatična, svjedočila je na platformi Quora njegovateljica koja radi u hospiciju. “Većina ljudi previše gleda kriminalističke serije na TV-u pa se uvjeravaju da smrt mora biti praćena s velikom dozom boli, a mnogi zamišljaju i pravi teror. No, baš kao što se mnoge žene prirodno porode, tako i mnogo ljudi umire prirodnom smrću.”
“Jedan stari liječnik koji je radio sa mnom u hospiciju objasnio mi je da za čovjeka koji ne osjeća značajnu bol prije početka umiranja, postoji vrlo mala vjerojatnost da će je tada razviti. Smrt sama po sebi nije bolna. Ako je pak netko ozlijeđen ili ima ozbiljnu bolest, vjerojatno će i tijekom samog umiranja trebati pomoć pri upravljanju boli. Ni toga se ne treba prestravljeno bojati”, napisala je u odgovoru na pitanje je li smrt doista uvijek bolna ili je tijelo spremno za smrt.
Potom nastavlja: “Mi koji pružamo njegu ljudima u hospiciju, čim uočimo da se bol pojačava, prebacujemo ih s tableta na kožni flaster ili im dajemo sublingvalnu tekućinu u malim, ali čestim dozama kako bi se osjećali ugodnije. Lijekove protiv bolova možemo primjenjivati i intravenozno, ali takve pacijente radije ne ubadamo jer ih to boli”, ističe i svoj odgovor zaključuje mišlju da je svjedočenje takvom kraju života duboko iskustvo koje čovjeka, više od bilo čega drugog, može učiniti boljim, mudrijim i ljubaznijim bićem.
Svjedočenje medicinske sestre u mirovini
“Punih 35 godina radila sam kao medicinska sestra na hitnoj pomoći i vidjela ljude kako umiru na gotovo svaki mogući način. No, većina je preminula mirno i zbilja je vrlo mali postotak onih koji umiru u teškoj agoniji, ali i to obično traje kratko.”
Potom je otkrila da je i sama doživjela iskustvo bliske smrti. I ja i jedan moj dobar prijatelj iskusili smo to, no niti jedno od nas ne sjeća se baš ničega. To ne znači da odbacujem mogućnost da su neki ljudi, koji su se iz takvog stanja vratili u život, doista doživjeli prolazak kroz osvijetljen tunel ugode”, napisala je ova medicinska sestra u mirovini.
Djed se sam odjenuo za smrt
Zanimljivo iskustvo opisala je i žena koja je svjedočila odlasku više dragih ljudi. “Ne mislim da je smrt bolna jer sam na licima umirućih redovito vidjela izraz mira i to bi mi uvijek unijelo neopisivu toplinu u srce. Iako znam da su otišli, istovremeno znam da nisu. Vidjela sam kako bolest, strah i bol nestaju u trenu, a sada ću vam ispričati i nešto što će vas zadiviti.”
“Moj 97-godišnji ujak bio je veliki vjernik čije su molitve često bile uslišane. Prije nego što je preminuo nije bio bolestan niti je osjećao bol, bio je samo star. Živio je u kući s velikom obitelji i kad su se spremali ručati, rođakinja ga je pozvala da dođe jesti. On joj je odgovorio neka pričeka jer navlači odijelo. Rođakinja se nasmijala i pitala ga kakvo odijelo usred bijela dana i kamo to misli da ide, a on joj je odgovorio da ide kući.”
“Shvatila je da je ozbiljan i potpuno priseban te je počela zvati ostale članove obitelji među kojima sam bila i ja. Pitala ga je treba li mu nešto, a on je sa smiješkom odgovorio da ne treba. Zatim je otišao u dnevnu sobu, legao na kauč i počeo razgovarati s Bogom. Do tada su se okupili i drugi članovi obitelji. On je i dalje razgovarao, smiješio se i nastavio pričati te naposljetku rekao: ‘Bože, vidim te, pusti me unutra, molim te.’ Doslovno je pričao sve do posljednjeg daha. Otišao je s osmijehom na licu”, svjedoči ova žena. To joj je iskustvo, napisala je na kraju ispovijesti, promijenilo život tako da se više okrenula duhovnosti.
Mama je znala kad je trenutak
Potom je i jedna kći potom svjedočila o spokojnom odlasku majke. “Mama je bila u bolnici i teško bolesna, imala je rak. Jedan dan me nazvala i zamolila da je odvedem kući jer želi umrijeti u svom krevetu. Znala je da uskoro odlazi. Deset dana sam je hranila, njegovala, kupala. Jedne večeri, dok sam joj donosila večeru, rekla mi je gdje stoji oporuka. Ujutro je bila budna i ja sam joj u kuhinji pripremila doručak. Kad sam se vratila, oči su joj bile zatvorene, na usnama joj je titrao blagi osmijeh i znala sam da prešla ispod duge.”
Tata je umro mami u krilu
I jedan muški sudionik rasprave svjedočio je o odlasku svog oca. “Tata je bio već jako star kad je imao srčani udar, a mama je krenula zvati hitnu pomoć. Nekako ju je uspio natjerati da mu obeća da ih neće zvati i poslušala ga je. Zatim ga je položila u krilo, milovala ga po glavi i on je preminuo s nevjerojatnim osmijehom na licu. Ne samo da mu je ispunila želju, već ga je obasipala ljubavlju do posljednjeg trenutka, zbog čega je umro spokojan. Volio bih i sam imati takvu sreću!”
Bojite li se smrti? Kakva su vaša iskustva?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
