U domu su baki bez kose naplatili šišanje, a na samrti i slavljeničku tortu

Kad obitelj doživi šok nedugo nakon što voljenog člana smjesti u dom za starije, nameće se pitanje: što i kako dalje? Vratiti ga kući ako je u lošem zdravstvenom stanju nemoguće je, a premjestiti u drugi dom neizvjesno i često financijski nedostižno.

Boje se prigovora jer strepe da će time izazvati još gore ponašanje prema štićeniku, a prijave nadležnim institucijama ne čine se kao trenutačno rješenje. Mnogi nam pišu da im je jedina moguća satisfakcija svjedočenje putem našeg portala.

Čitateljica Marina piše nam o neugodnom iskustvu s bakom koja je boravila u domu na sjeverozapadu Hrvatske. “Bio je to privatni dom u kojem nam je vlasnica za baku, koja nije imala ni vlas kose na glavi, naplaćivala šišanje. Još tragičnije zvuči činjenica da je tražila tadašnjih 250 kuna za bakinu rođendansku tortu, iako je baka bila na samrti. Ni to nije sve. Baka je preminula 2. u mjesecu, ali nam vlasnica nije htjela vratiti novac za ostatak mjeseca”, svjedoči.

Svaka dodatna usluga u domu naplaćuje se, a prema ugovoru, često se plaća puni mjesec bez mogućnosti povratka dijela novca, već su nekoliko puta upozorili naši čitatelji.

Gorak okus

I gospođa Željana piše nam da je njezina majka bila toliko razočarana njegom, zdravstvenom skrbi i hranom u jednom domu na jugu Dalmacije, da je danonoćno lila suze. “Kad god bih došla govorila mi je da joj od svega ipak najteže pada što se osoblje dere na nju i što mora jesti i ono što ne želi.”

Potom nam gospođa Dragica tumači da je jednim privatnim domom na sjeveru zemlje potpisala ugovor kojim se obvezala na plaćanje unaprijed i odricanje od povrata novca u slučaju majčine smrti, bez obzira na datum. “Ono što me pak najviše razbjesnilo bilo je to što me baš nitko nije mogao nazvati kad je mami pozlilo, kako bih bila uz nju. Zvali su me tek nakon što je preminula”, kazala je.

Poruka djelatnice doma

javila nam se i jedna bivša djelatnica doma za starije, po imenu Marta, koja je stala u obranu zaposlenika i apelirala na savjest članova obitelji. “Kao bivša djelatnica staračkog doma, mogu odgovorno tvrditi da boravak u takvim ustanovama za mnoge znači ubrzano psihičko i fizičko propadanje. Tome, uvjerila sam se, nisu uvijek krivi uprava i djelatnici. Mnogo je onih iz obitelji koji starijeg člana smjeste u dom, ali ga ne posjećuju i ne pitaju za njega.”

“Moja poruka je da bismo svi trebali osvijestiti da starimo i zamisliti kako bismo se osjećali da posljednje dane života provodimo među nepoznatim osobljem, tražeći utjehu od stranaca, umjesto u zagrljaju svojih bližnjih. Razmislite!”