Mara Verveger (103): ‘Sretna sam u svojoj kućici, ne želim u dom’

Mara Verveger rođena je davne 1922. godine u pitoresknom mjestašcu Zrin u Sisačko-moslavačkoj županiji. Majka joj je preminula kad je imala samo dvije godine, a mladost joj je prekinuo rat u kojem je izgubila i oca i jednog od dvojice braće. Izgnana je u Zagreb u kojem i danas živi onako kako je živjela cijeli život; skromno i povučeno. Sretna je u svojoj kućici, bez televizora i mobitela.

Sve nam je to ova žena iznimno bistrog uma ispričala na svoj 103. rođendan, koji je obilježila uz najmilije. “Imam sina, dvoje unučadi i troje praunučadi. Najčešće me obilazi sin koji navrati najmanje jednom tjedno, češće ne može jer i on sada već ima 73 godine i zdravstvenih problema. On mi nabavi hranu koju onda kuham preko tjedna”, kaže nam.

Rijetko izlazi iz kuće

Iz kuće više ne izlazi svakodnevno, ali je još prošle godine hodočastila u svoj rodni Zrin koji joj je uvijek u srcu. “Čovjek u ovim godinama ide gdje mu Bog da snage. I u subotu u 11 sati ću ići na misu u crkvu u Gornjem Vrapču. Imamo veliko okupljanje cijele rodbine Puškarić iz Zrina. To je moje djevojačko prezime. Doći će iz Ljubljane, Slavonije, Zagreba i svi su izrazili veliku želju da me vide pa ne odustaju od toga da će doći po mene. Ići ću iako više nisam stabilna na nogama, no krećem se pomoću štapa, a i dobro će me držati, sigurna sam”, govori nam.

Supruga je upoznala u španciru

Udovica je već 33 godine. “Suprugu, koji je rodom iz Ključa nedaleko od Zaprešića, popustilo je srce kad je počeo Domovinski rat. Njega je to dotuklo, a imao je samo 73 godine”, otkriva nam.

I danas živo pamti trenutak kad je odmah nakon rata, u šetnji Zagrebom, upoznala “svog dečka”. “Ubrzo smo se uzeli, znate, oboje smo bili sami i toliko siromašni da ama baš ništa nismo imali. Nije se tu imalo što dati, uzeti ni kalkulirati. Ja sam do tada bila sluškinja i jednoj sam obitelji prala, nosila drva, odlazila za njih na plac. On je bio krojač i kasnije sam mu krenula pomagati u poslu. Od tog smo zanata mukotrpno sagradili skromnu kućicu i tu i danas živim i iz nje ne bih izašla ni za što na svijetu”, kaže.

“Kad sam imala 80 godina malo sam je popravila, promijenila sam crijep na krovu. Sada ne brinem za kišu ni vjetar. Sretna sam na svome, u svom miru i svojoj slobodi. Radim sve kako mogu i hoću. To u staračkom domu ne bih mogla. Nikako ne bih voljela ići tamo”, iskreno će.

Još sadi i kuha

Ne čudi to što ne želi u instituciju za starije. Ta prošle joj je godine unuk izorao komadić zemlje u vrtu, a ona posadila povrće i tu još ima mrkve za iščupati. “Nisam mogla zalijevati pa je mrkva krenula rasti tek najesen, još uvijek je ima u vrtu. Moram to sada iščupati i potrošiti”, govori i dodaje da si još uvijek sama kuha.

“Rajngla zna zveckati po štednjaku kad si hoću ispeći jaja. Znate, ruke mi se tresu. Ali još uvijek ogulim krumpir i mrkvu, skuham povrće i juhu s rezancima”, doznajemo. Potom otkriva da redovito doručkuje i kasnije još pojede nešto kuhano. “Jedino mesa ne mogu puno pojesti. Jednom u tri tjedna sinu naručim da mi donese pola pileta i to je sve”, rekla je.

Ne prati tehnologiju

Mobitel ne želi kupiti. “Imam samo kućni telefon, nisam htjela mobitel jer stalno govorim što će mi kad ću uskoro umrijeti. A televizor sam davno dala ovima što odvoze glomazni otpad, više ga se i ne sjetim. Znate kako je to bilo, gledala bih neku emisiju pa bi me uzrujalo nešto što nije po mom srcu. Rekoh si, ne treba mi to. Radio mi je dovoljan”, kazala je.

Na pitanje vidi li i čuje još uvijek dobro, baka Mara kaže da je upravo kod toga osjetila milost Božju. “Vid mi je prije jedno sedam godina bio već kritično oslabio, a onda mi se uslijed uporne molitve popravio pa više ne trebam naočale za po kući već samo za čitanje. Slično se dogodilo i sa sluhom i tada sam u molitvama govorila ‘Gospodine, ti mi možeš dati da čujem’. I tu mi je molitvu uslišao”, kaže ova duhom snažna žena s kojom je nevjerojatno lako i ugodno razgovarati.

Biti će kako odredi Bog

Silom prilike davno je, kaže, naučila na povučen život. “Znate, velika sam vjernica. Kad je došao komunizam, morala sam naučiti šutjeti i moliti u svojoj tišini. Zato mi ni danas samotan život ne pada teško. Ujutro mi treba najmanje sat vremena da se odjenem. Krivo navučem čarapu pa je opet skidam. Sve teškom mukom jer me boli kralježnica. Pustim si radio i slušam jutarnju misu, potom i krunicu. Navečer u osam legnem u krevet i po dva sata čitam Božju riječ”, otkriva nam.

Svjesna je, govori, da s ovoga svijeta odlazimo kad Bog odredi, ali ona je već dugo spremna. “Ne bojim se smrti, ali se bojim da ću opet pasti i da me danima nitko neće pronaći. Jednom sam pala pa je sin slučajno naišao nakon deset sati. Znate, to je mučno i to je moj jedini strah. A posrnem svako malo i baš iz tog razloga već dugo molim Boga da me uzme. Znam da će mi tamo gore biti ljepše nego ovdje iako i opet kažem da sam sretna u kućici koju smo muž i ja podigli od kupnje zemljišta do krova.”