Lidija Posavec: Volim raditi u mirovini, život umirovljenice nije za mene

Optimistična, empatična i predana obiteljskim vrijednostima, 63-godišnja umirovljenica Lidija Posavec desetljećima je radila kao instrumentarka intervencijske kardiologije u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici. Iako je u operacijskoj sali bila izložena stresu i pritisku, samo dan nakon umirovljenja ponovo se zaposlila na pola radnog vremena.

Uz posao, svakodnevno brine i o potpuno nepokretnoj majci, ali u razgovoru zrači samo mirom i vedrinom. Za sebe će skromno reći: “Ma nisam vam ja ni po čemu posebna”, no iza tih riječi krije se žena puna životne snage, upornosti i predanosti drugima.

“Radila sam psihofizički iznimno naporan posao, u zoni zračenja, od čega sam uz redovan posao s naručenim pacijentima nekoliko dana u tjednu morala biti u pripravnosti za hitne slučajeve u bilo koje doba dana i noći. No, kad sam se umirovila, već drugi dan sam shvatila sam da za moje mentalno zdravlje uopće nije dobro iznenada s adrenalinskog posla prijeći na posve miran život umirovljenice. U roku 24 sata ponovo sam se zaposlila u struci, ali na četiri sata”, ispričala nam je ova visoko školovana medicinska sestra koja se umirovila s 41 godinom staža.

Može si priuštiti više

Potom kaže da joj rad na pola radnog vremena ipak donio olakšanje: “Nema više noćnih poziva, nema šokantnih situacija i naposljetku mirno spavam. Sada mi ipak ostane više vremena i za brigu o nemoćnoj majci, ali i za hobije, osobito za čitanje i druženja s prijateljicama. Češće odlazim i u posjetu kćeri, zetu i unukama Lauri i Greti, koji žive u Italiji. Čak mogu reći da mi se život tek sada posložio na najbolji mogući način”, rekla je.

Na pitanje gdje joj na ljestvici između ljubavi prema poslu i financijske potrebe stoji rad u mirovini, odgovorila je: “Svoj posao volim, ali lijepo je i naplatiti rad za koji sam kvalificirana. Zato ne moram brinuti mogu li nešto priuštiti unukama, bilo da se radi o čokoladi ili nečem drugom. Dodatan novac uvijek dobro dođe, ma koliko se moja mirovina od tisuću eura nekome u Hrvatskoj činila velikom. Ne želim zvučati nezahvalno jer znam da ljudi žive i s daleko manjim primanjima”, kaže.

Otkriva nam i da svakodnevno otvori nekoliko portala, ali prije svega, čita knjige. “Prava sam krležijanka, znate ono, jedna misao na tri stranice. Obožavam i ruske klasike, beletristiku, psihološke i sociološke romane. Trenutačno čitam knjigu Brune Šimleše, lagano, pitko, a opet na zanimljiv način napisano štivo”, otkriva gospođa Lidija.

Cijela obitelj brine o majci

Odrasla je u velikoj obitelji uz dvije setre i brata i svih četvero djece danas 83-godišnjoj nepokretnoj majci vraćaju svu moguću ljubav i požrtvovnost. “Brinuli smo do zadnjeg o ocu koji je imao Parkinsonovu bolest, a danas svi četvero brinemo o majci koji je već četiri godine nepokretna. Svaki dan smo kod nje i dogovorili smo se unutar obitelji da majku nećemo dati u dom za starije i nemoćne zbog vlastite komocije, ma koliko se teško bilo organizirati. Tamo sasvim sigurno ne bi dobila ljubavi i pažnju koju joj mi poklanjamo”, smatra naša sugovornica.

Ovog ljeta će, otkriva nadalje, nakon punih osam godina sa sestrom otputovati na more u Dramalj. “Već smo unaprijed majci osigurale svu potrebnu pomoć u razdoblju kad nas ne bude u Zagrebu, stoga se jako veselimo ovom odmoru na koji idemo preko udruge umirovljenika. Iako nisam obožavateljica ljetnih vrućina, mislim da će mi goditi promjena.”

Sreća u ulozi bake

Za kraj je ispričala da je iznad svega na svijetu najsretnija u ulozi bake desetogodišnjoj Lauri i šestogodišnjoj Greti. “Iako obitelj moje kćeri živi u Veroni, redovito se čujemo i viđamo. U Veronu odem na desetak dana i to vrijeme posvetim isključivo mojim unukama, igramo se i družimo te im čitam priče. Baš sam se prije nekoliko dana vratila od njih, puno mi je srce. Za Uskrs ih pak željno iščekujem u Zagrebu i smatram se pravom sretnicom što ih imam”, zaključila je naša vedra i pozitivna sugovornica.