Draga Ksenija: Želim da me unuče zove imenom, zar je to previše?

Draga Ksenija, imam 50 godina i za tri mjeseca moj sin će postati otac, a ja ću po prvi put postati baka. Ali ne želim da me itko tako zove. Kad se pogledam u ogledalo ne vidim baku nego modernu ženu u najboljim godinama koja još uvijek radi posao koji obožava, školuje se i ima svoje zanimacije.

Zato sam odlučila da me unuče, kad dođe na svijet, zove imenom. To mi se čini prisnijim i zabavnijim, a mislim da imam i pravo odrediti kako će mi se drugi obraćati. Moja snaha koristi tu moju odluku kao povod za ruganje. Namjerno me zove “bakom”, često uz posprdni ton, pogotovo pred svojom majkom s kojom izmjenjuje znakovite poglede. Njena mama ima tipičan mentalitet balkanske priproste žene koja nema život izvan obitelji.

Ne znam je li snaha svjesna da time unosi napetost u našu obitelji i da koristi još nerođeno dijete kako bi me provocirala. Voljela bih joj na lijep način reći da je to ružno i od nje i od njene majke. Kako? U najboljim godinama

Draga U najboljim godinama, nije lijepo od snahe što vas provocira, pogotovo u sprezi sa svojom majkom. Usudila bih se reći da je to neukusno i pakosno. Njena majka bi trebala znati bolje. Ali i sami ste rekli da je po srijedi mentalitet koji ženi ne ostavlja mogućnost imanja drugih identiteta i osobnih izbora, osim uloge majke i bake.

Imate puno pravo odlučiti kako želite da vas unuče oslovljava. Oslovljavanje imenom može biti i prisno i simpatično i moderno i ne umanjuje vašu ljubav niti ulogu koju ćete imati u životu unuka. Imate pravo osjećati se ugodno u obitelji, imate pravo na poštovanje.

Predložila bih da sa snahom pokušate razgovarati smireno i iskreno. Recite joj ono što ste meni napisali; da osjećate njezinu provokaciju, da znate da to možda ne dolazi iz loše namjere, ali da vam smeta. Recite joj da se jako veselite unučetu i da vam je iskreno stalo do sklada u obitelji. Razumna osoba bi to shvatila. Ksenija