Draga Ksenija, imam sina od 37 godina koji ima dvoje djece. 65 godina mi je, rastavljena sam i imam mirovinu od 300 eura. Sin se vratio kući iz Zagreba i već sedam mjeseci ne radi. Na spomen traženja posla poludi, a ja jedva preživljavam i uz to sam bolesna. Kako se postaviti prema sinu? Ne znam dalje
Draga Ne znam dalje, razumijem vašu zabrinutost i teškoće s kojima se suočavate. Prvo što mi pada na pamet jest pitanje: plaća li vaš sin uzdržavanje za svoju djecu? Iz vašeg pisma mogu pretpostaviti da ne te da trenutno živi na vaš račun, što je nedopustivo za mladog i zdravog muškarca.
Na vašem mjestu bih prvenstveno razmišljala o unučadi i što je za njih dobro, potom i o onome što je dugoročno dobro za vašeg sina, a ne ono što mu u ovom trenutku odgovara. Ako nema problema s depresijom ili nekim sličnim stanjem, bez sumnje, trebate učiniti sve da se postavi na noge i preuzme odgovornost za sebe i svoju djecu. Ako ima, trebat će stručnu pomoć. Ljubav nije uvijek blaga. Dapače, nekad mora biti i oštra, nepopustljiva i pomalo gruba.
Nisam psihologinja, ali psiholozi u ovakvim situacijama savjetuju otvoreni razgovor u kojem ćete reći što vas brine i sugerirati mu da ima obaveze prema djeci. Također, postavite granice i dogovorite pravila stanovanja u vašoj kući; od vremenskog okvira preko traženja posla do sudjelovanja u troškovima. Budite nepopustljivi.
I za kraj, moram vam reći da me brinu vaše riječi “na spomen traženja posla poludi”. Ako to “poludi” graniči s nasiljem, potražite zaštitu dok još možete. Sretno! Ksenija
Pišite Kseniji!
Želite li anonimno postaviti pitanje i posavjetovati se s našom kolumnisticom i životnom savjetnicom Ksenijom Habunek ili samo ispričati svoju priču i viđenje ove teme, možete to učiniti putem internetskog obrasca klikom na ovu poveznicu.
Ostala pitanja i Ksenijine odgovore potražite na ovoj poveznici.
