Kao medicinska sestra u hospiciju, gdje je provela preko 20 godina radnog vijeka, Amerikanka Suzanne O’Brien bila je uz mnoge pacijente u njihovim posljednjim danima. Kroz sve te godine shvatila je da sama smrt nije najveći teret na duši umirućih. Naime, većina ih je priznala da ih najviše tište četiri velika žaljenja. Te najčešće izgovarane rečenice na samrtnoj postelji otkrila je za CNBC.
Žalim što nisam slijedila srce i pronašla pravu svrhu
Mnogo je onih koji mrze svoj posao, ali ne daju otkaz jer je dobro plaćen. Mnogi sumnjaju u vezu s partnerom, ali ostaju jer je na površini sve savršeno. Mnogi se odijevaju na određeni način jer misle da će jedino tako biti prihvaćeni. Nažalost, kad živimo prema tuđim očekivanjima osjećamo se nesretno, zarobljeno i izgubljeno.
Mnoge odluke donosimo pod utjecajem vanjskih faktora; ispunjavamo očekivanja obitelji, društvene norme ili djelujemo kroz uvjerenja o tome što se cijeni. To može utjecati na izbor karijere, odnose pa čak i na način na koji se predstavljamo svijetu. Tek kad smo vjerni sebi možemo živjeti ispunjen, smislen i autentičan život. Što prije to osvijestimo, to ćemo jednog dana manje žaliti.
Žalim što nisam imao hrabrosti voljeti druge
“Jedan od mojih pacijenata bio je 69-godišnji muškarac koji je stekao nevjerojatno bogatstvo. Bio je među jedan posto najbogatijih Amerikanaca. Posvuda je imao kuće, privatni avion i više automobila nego što ih je stigao voziti. Na samrtnoj postelji govorio mi je o obitelji i prijateljima s kojima je prekinuo odnose zbog novca, ljubomore i sitnih svađa”, otkriva medicinska sestra.
“Rekao mi je da je u ljutnji prekidao odnose zbog gluposti, a više se nije mogao sjetiti ni zašto. Tada mu se svaki takav rez činio najlakšim putem do sreće i uspjeha, ali na kraju je shvatio da je većinu života proveo tužan i usamljen. Nikad si nije dao priliku iskusiti ljubav i prekasno je uvidio da je upravo to svrha života”, ispričala je i dodala da su je upravo ovakva svjedočanstva ljudi svih kultura i religija uvijek duboko pogađala.
Žalim što nisam imala hrabrosti drugima dopustiti da me vole
Zbog boli i patnje koje doživljavamo u životu, često gradimo zidove oko srca kako bismo se zaštitili. To može biti korisno na kratke staze, ali ako te zidove nikad ne porušimo, postaju neprobojna tvrđava. Niti ljubav ulazi u naš život, niti izlazi. Mislimo da se tako čuvamo, ali zapravo se zatvaramo baš kao da živimo u zatvoru.
“Ljudi na kraju života često žale što su se sami zatvorili i požele da su imali hrabrosti otvoriti srce i pustiti druge unutra”, napominje ova medicinska sestra u hospiciju.
Žalim što sam se toliko osuđivala i što se nisam više voljela
“Ako je smisao života doživjeti pravu i bezuvjetnu ljubav, ona mora započeti s nama i u nama. Kada mi se pacijenti žale na samrti, često ih potaknem da se vrate u prošlost i prisjete se svih detalja, od toga koje su poslove radili, gdje su živjeli, s kim su se družili do problema koje su imali. Često ih pitam jesu li s obzirom na sve činjenice uvijek radili najbolje što su mogli, a odgovor gotovo uvijek glasi ‘da’. Nevjerojatno je koliko malo suosjećanja imamo prema sebi”, ističe O’Brien.
“Cijeli život učimo iz iskustava, a neka mogu biti iznimno teška. Kad to shvatimo, lakše ćemo oprostiti sebi, pronaći mir i imati više suosjećanja za sebe. Tako ćemo i manje žaliti zbog prošlosti”, glasi poruka za kraj.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
