Žaklina (60): Svaki dan obilazim muža u domu, često ga dovedem kući

Gospođa Žaklina (60) otvoreno progovara o izazovima s kojima se borila dok je sama skrbila za teško bolesnog supruga, o teškim odlukama koje je morala donijeti, ali i osjećajima koji su je prožimali kad ga je dala u dom.

“Živim u malome mjestu i radim u smjenama. Mužu je u 55. godini dijagnosticirana miješana demencija, kao i Parkinsonova bolest te ima utvrđen stopostotni invaliditet. Samo ja znam kroz što sam prolazila i kako sam se borila, baš kao i gospođa o kojoj ste pisali, a koja prolazi kroz sličnu situaciju i želi čuti iskustva drugih kako bi donijela ispravnu odluku. Zato i iznosim svoju situaciju”, napisala je.

“Do mirovine su mi ostale još dvije i pol godine, a od supruga sam mlađa dvije godine. Njemu su sada 62. Sve sam uspijevala sama do prije dvije godine kada sam, uz dogovor s djecom, bila primorana smjestiti ga u dom. Djeca žive 300 kilometara dalje i bili su svjesni da s mojih 57 kilograma i operiranom kralježnicom danonoćno brinući o njemu mogu i sama postati invalid. Zato su mi dali punu podršku”, otkrila je gospođa Žaklina.

Osuda okoline

Potom piše da su je u početku mnogi osuđivali. “Vjerujem da me neki osuđuju i dan-danas, ali ne pridajem tome važnost. Moj muž je dom dobro prihvatio jer zna kako smo živjeli prije. Ja sam odlazila na posao i ostavljala ga samog, a radnu pauzu koristila sam da otrčim kući kako bih ga presvukla i nahranila. Otkad je u domu, dobila sam pet prijeko potrebnih pet kilograma, a ne jedem ništa više nego prije već samo odlazim na posao bez stresa i napokon prespavam noć”, svjedoči.

Potom je napisala da je baš svaki dan kod muža u domu. “Ne samo da ga svaki dan posjetim već ga, kad god sam slobodna, dovedem kući. Smatram da ne treba slušati što drugi misle i  potpuno razumijem one koji su u sličnoj situaciji i kolebaju se što učiniti. Blago onima koji ne moraju prolaziti kroz ovakve dijagnoze jer tada cijela obitelj gubi normalan život”, ističe naša čitateljica.

Čuvajte zdravlje

Za kraj poručuje: “Najbolje što možete učiniti za sebe i tako teško oboljelog supružnika jest naći rješenje koje čuva i vaše zdravlje. Za nas je to bio dom za starije i nemoćne. Jer, da se mom suprugu nešto dogodilo dok je bio sam, bila bih kriva ja. I zato donesite odluku srcem, ali i razumom. Nitko ne može hodati u vašim cipelama niti razumjeti kroz što prolazite ako to sami nisu iskusili. Ne dopustite da vas tuđe mišljenje obeshrabri jer vi najbolje znate što je ispravno za vas i vašeg supružnika.”

Napišite nam i vi svoja iskustva.