Bojkot trgovina kod umirovljenice Dane nije rezultat trenutnog nezadovoljstva, već načina života koji je oduvijek prakticirala. O tome nam piše: “Živim u većem mjestu nedaleko od Zagreba. Imam 65 godina i već par godina sam u mirovini, koja se vrti oko hrvatskog prosjeka. Majka sam dvoje odrasle djece i ponosna baka petero unučadi. Kada je riječ o bojkotu, dijelim mišljenje s vašom čitateljicom Dragom koja kaže da ju je na to odavno prisilila mala mirovina. No, za razliku od nje, mene je na to odavno prisilio život.”
Te riječi potom objašnjava: “Još dok smo radili, suprug i ja si s malim plaćama nismo mogli priuštiti nikakav luksuz. K tome smo odgajani da se mora štedjeti, pa smo od svake plaće, iako skromne, uvijek odvajali nešto sa strane. Krediti i dugovanja za nas nisu dolazili u obzir. Sve je to značilo skroman život jer bez odricanja ne bismo ni gradili ni štedjeli.”
“Sveti” vikend
Subota i nedjelja, napominje, u njezinom domu nisu bili dani za šetnju po šoping centrima, kao što je to danas navika mnogih obitelji. “To su nama bili dani za obitelj i kućanske poslove. Kupovinu bih obavila preko tjedna, usputno, na putu s posla, kako bih vikend mogla posvetiti kuhanju, pranju, peglanju i održavanju kuće i dvorišta. Zato mi danas nije jasno to neprestano šetanje po trgovačkim centrima, osobito subotom i nedjeljom.”
“Izgleda da su ti centri postali glavna šetnica za ljude koji ne znaju što bi sa sobom. Kupuje se i ono što treba i ono što ne treba, a onda se čude kako im je novac nestao. Nakon tog besciljnog lutanja, mnogi još sjednu na ručak u restoran jer se više ne stigne ništa skuhati kod kuće. I tako novac odlazi, a ljudi se pitaju kamo”, ukazuje umirovljenica na trendove koje vidi oko sebe, te dodaje: “Ne branim trgovce, ali ako im stalno ostavljamo novac ne trebamo se čuditi što oni traže sve više i više. Prevelika potrošnja djelomično i sama diktira cijene.”
Luksuz na rate
Osvrnula se nadalje i na kontradikcije kojima svjedoči: “Kukamo nad cijenama hrane, a istodobno se ne bunimo protiv luksuza – i dalje se voze skupi automobili, toči se gorivo, kupuju mobiteli, alkohol, cigarete, naručuje se gotova hrana, ide u hotele, apartmane, na izleta. To je luksuz na koji mnogi troše više nego na osnovne živežne namirnice. Putuje se samo da bi se putovalo, često i na rate, bez ikakvog pravog cilja i svrhe. A onda plačemo nad cijenama kruha, mlijeka, mesa, voća i povrća.”
Problem vidi i u tome što si više nitko ne žali posaditi ni list peršina, čak ni oni koji imaju komadić zemlje. “Mnogi iz grada čak nikada nisu otišli na selo vidjeti kako se ta hrana uopće proizvodi, a kamoli da bi svojim radom pridonijeli njezinoj proizvodnji”, napisala je.
“Odrasla sam na selu, gdje se nije znalo za ljenčarenje. Mi djeca pomagali smo roditeljima u svakodnevnim poslovima te smo hranili i čistili stoku, obrađivali polja, okopavali kukuruz i krumpir, skupljali sijeno, brali grožđe. U trgovinu, udaljenu pet kilometara, išli smo samo po osnovne namirnice poput šećera, soli i ulja, a sve ostalo proizvodili smo sami.”
Djeca sve dobiju bez muke
“Djeca su nekad sudjelovala u proizvodnji hrane. Danas, nažalost, većina djece ne sudjeluje ni u najosnovnijim kućanskim poslovima, sve im se servira na gotovo, a roditelji im neprestano ispunjavaju želje. No, hoće li ta djeca, kojoj je sve dano bez truda, biti sretnija od nas koji smo se morali pomučiti za ono što smo imali? Sumnjam.”
“Vratimo se na bojkot – da, svesrdno ga podržavam, ali ne zbog lijenih i onih sklonih luksuzu, već ponajprije zbog onih koji su cijeli život mukotrpno radili kako bi preživjeli, dok im ‘luksuzeri’ sada otimaju ono najvažnije, a to je dostojanstvo”, istaknula je naša čitateljica za kraj.
A što vi mislite, gdje kao društvo najviše griješimo?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
