U ožujku 1990. godine imao sam 20 godina i odlučio sam se zaposliti u pošti. Moj otac tada je već bio u mirovini. Umirovio se kao rukovoditelj u pošti. Oduvijek sam planirao dugoročno pa mi je bilo važno raditi posao koji će mi osigurati dobru mirovinu i beneficije.
Moja službena titula bila je “pismonoša”. Tipičan radni dan počinjao bi u 7 ujutro. Proveo bih sat i pol do dva organizirajući i sortirajući poštu. Nakon toga bih izlazio na teren i šest sati dostavljao poštu, a zatim sam se vraćao u bazu. Posao je bio relativno jednostavan, ali fizički zahtjevan. Kući bih išao kad bih obavio dostavu, a to je često bilo ranije od službenog završetka radnog vremena.
Najbolji dio posla bio je to što sam cijele dane provodio na otvorenom i puno se kretao. Svakog bih dana samo na poslu napravio oko 15.000 koraka, što je otprilike između 9 i 12 kilometara. Svidio mi se i društveni aspekt posla. S vremenom sam upoznao brojne ljude i s mnogima od njih sam razvio prijateljski odnos. Kad bolje razmislim, dobivao sam sasvim pristojnu plaću za to što sam se kretao i družio s ljudima, Bio je to zaista odličan posao.
Restrukturiranje, reorganiziranje…
Ipak, posljednjih šest mjeseci bilo je najteže. Vidio sam kako se poslovni model mijenja i odlučio sam da je pravo vrijeme za odlazak. Osim toga, u mirovinski fond uplatio sam onoliko koliko je bilo moguće pa mi je i financijski imalo smisla otići u mirovinu.
Moj posljednji radni dan bio je 31. svibnja. Kada sam stigao u bazu, čekali su me mali darovi i čestitke. Kolege su mi priredile oproštajnu zabavu s tortom i nekoliko prigodnih govora. No, službeno sam bio u mirovini tek od 19. rujna.
Trebalo mi je vremena da se naviknem
Sada znam da sam donio pravu odluku. U početku mi je bilo čudno. Iskreno, čak se pomalo i bojao. Iako moja supruga dobro zarađuje, dugi niz godina bio sam glavni financijski oslonac obitelji.
Morao sam se priviknuti na to da mirovinu primam jednom mjesečno, dok sam ranije plaću dobivao svaka dva tjedna. Ta promjena u dinamici primanja novca zahtijevala je prilagodbu. Ali sada, nakon nekoliko mjeseci, svi moji strahovi su nestali i potpuno sam se opustio.
Od kada sam u mirovini, puno smo putovali. Znam da nećemo nastaviti ovim tempom, ali u prvih nekoliko mjeseci obišli smo Njemačku, St. Louis, Nashville i Australiju. Između putovanja, često se na ručkovima nalazim s bivšim kolegama koji su također u mirovini, a koje dugo nisam vidio.
Živim bez stresa
Živim bez stresa, a ono što me posebno veseli jest to što unuku mogu vidjeti kad god poželim. Naša djeca žive u blizini i velika je sreća znati da smo jedni drugima na dohvat ruke.
Još nisam pronašao neki novi hobi, jednostavno zato što nisam imao vremena, ali mislim da će sljedeća faza mog života uključivati planinarenje, vrtlarenje i rad na zemlji. Povremeno radim i na poslovima uređenja okoliša i održavanja imanja, što mi donosi dodatnu dinamiku u život.
Nimalo ne žalim zbog ranog umirovljenja. Odradio sam svoje. Mislim da je važno znati kada je pravo vrijeme za odlazak. Također, ulaskom u mirovinu treba pronaći nešto što vas ispunjava; bilo da je to sport, pridruživanje klubu za nordijsko hodanje, majstoriranje ili neki projekt koji će vas okupirati. Ne vidim sebe kao osobu koja bi mogla biti dosadno besposlena. Uvijek mogu pronaći nešto što me zanima i što me pokreće. (Business Insider)
A vi? Napišite nam svoju priču o tomu kako ste se prilagodili životu u mirovini?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
