Koliko volim biti sama, osvijestila sam tek u posljednje vrijeme. Osjećam, naime, neizmjernu sreću na svojim solo planinarenjima, odlascima u kino ili na brunch. Ipak, u mladosti imala sam sasvim drugačije viđenje samoće i mislila sam da biti sam znači biti usamljen. Sada vidim u kakvoj sam velikoj zabludi bila!
U srednjoj školi borila sam se sa stjecanjem prijatelja i često sam se osjećala kao gubitnica ili čudakinja jer sam imala samo jednu blisku prijateljicu. Naravno, bilo je učenika koji su bili ljubazni prema meni, ali nikada nisam osjećala dublju povezanost s njima. Na vlastitoj sam koži osjetila što znači biti društveno izoliran.
Kada god bi se moja najbolja prijateljica razboljela i ostala kod kuće ili kad smo se posvađale, tijekom odmora bih se redovito skrivala u knjižnici uz onaj užasan osjećaj usamljenosti i kao da sam izgubljena u svijetu. Čak i na fakultetu, gdje sam imala fenomenalnu grupu prijateljica, osjećala sam se nesigurno i pomalo čudno svaki put kad bih sama jela u studentskoj kantini ili čak hodala do predavanja.
Promjena je došla s godinama
Ne znam objasniti zašto, ali s godinama sam sve lakše sklapala prijateljstva. Putovanja u dvadesetima su mi pomogla jer sam silom prilika morala izaći iz zone komfora i upoznati ljude iz svih sfera života. Kad sam dobila djecu, i to mi je pomoglo u život privući istomišljenice, odnosno druge žene koje su se trudile snalaziti kroz roditeljstvo.
Danas, na pragu četrdesete, imam čvrstu mrežu prijatelja i čak se ponekad osjećam krivom što im ne mogu posvetiti dovoljno vremena i energije. Uz troje djece, supruga, naporan posao i starije roditelje, život mi često izgleda kao velika akrobacija, samo preskačem od jedne do druge obaveze. Ponekad se uhvatim kako žudim za onim vremenom kad sam bila sama, a koje sam toliko izbjegavala. Umorim se od ove silne buke i poticaja i samo poželim malo tišine.
Počela sam shvaćati i prihvaćati ljepotu samoće, čak i na javnim mjestima, bez straha od osude ili nelagode. Kada imam nekoliko dragocjenih sati samo za sebe, ili odem na doručak i sjedim u miru za stolom, ili, ako osjetim da nemam energije, odem sama u brda koja okružuju naše malo mjesto i uživam u pjevu ptica i pogledu na dolinu.
Samoća i tišina kao melem za dušu
Napokon sam shvatila da je tišina dar i da mi je najdraže društvo zapravo moje vlastito. Iako neizmjerno volim svoju obitelj i prijatelje, zaista mi je potrebno vrijeme nasamo kako bih napunila baterije. Ne vidim u tome više ništa loše. Samoća je zdrava i zabavna. Nedavno sam u kinu gledala predivan dokumentarac. Radilo se o čovjeku koji je putovao na motoru i o ljudima koje je putem upoznao. Kraj je bio vrlo dirljiv, i dok se vrtjela odjavna špica, shvatila sam da plačem.
Pored mene je sjedila mlada žena koje je doslovno jecala. Primijetila sam da je, baš poput mene, došla sama i da ju je film jednako dirnuo. Bilo je nešto u njoj što me podsjetilo na raniju verziju mene same. Bez razmišljanja sam ispružila ruku i nježno dotaknula njezinu. Polako je prestala plakati. Rekla sam joj da je i meni film odličan. Nasmiješila se i kimnula.
Samoća mi otvara prostor za razmišljanje, potiče kreativnost i duhovni rast. Pomaže mi u balansiranju emocija i donosi unutarnji mir. A ponekad, otvara vrata spontanim trenucima kad se povezujem s drugima, poput onog neplaniranog susreta u kinu. (Business Insider)
Znate li uživati u trenucima kad ste sami? Jeste li ikad putovali sami, počastili se u restoranu, otišli u kino? Kako ste se proveli? Pišite nam.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
