Roditelji ne žele u dom, a što na to kažu djeca?

Stariji često kažu da bi radije da ih nema nego da završe u domu za starije i nemoćne. Razloga za to ima puno: ne žele napustiti sve što su cijeli život stvarali i za što su se vezali, boje se da će izgubiti svoju osobnost, imaju predrasude o samom pojmu doma poučeni lošim iskustvima nekih drugih ljudi ili si ga jednostavno ne mogu priuštiti zbog premalih mirovina.

Za Tonyja Gaska, 92-godišnjeg umirovljenog tipografa, samostalan život u njegovom domu u predgrađu Londona ključan je za njegovo zdravlje i sreću. “Naša kuća je naš identitet. Kad ne bi mogli ostati živjeti ovdje, izgubili bi svoju osobnost i autonomiju”, govori za The Telegraph.

Njegova supruga Jeanne, također 92-godišnjakinja i bivša turistička vodičkinja, u tome se potpuno slaže sa suprugom. “U domu za starije samo bi sjedili i čekali da nam donesu obrok, bez ikakvih drugih aktivnosti. Sigurna sam da bi se naše mentalno stanje trenutačno pogoršalo. Moja je sestra posljednjih godina života bila u staračkom domu i apsolutno je mrzila to što ju je osoblje tetošilo i zvalo ‘draga’. To nije za mene. Ne želim da me se tretira kao dijete samo zato što imam 92 godine.”

Tri sestre stalno na oprezu

U domu drže jukebox iz pedesetih, električni klavir i retro predmete koje su desetljećima skupljali po buvljacima. Marina Gask, njihova kći kaže: “Meni i mojim dvjema sestrama iznimno je važno pomoći roditeljima da što duže ostanu neovisni. To nosi svoje breme; kako za njih, tako i za nas. Iako mrze tražiti pomoć, ponekad im je ona doista potrebna. Mi sestre zato imamo WhatsApp grupu i stalno smo na oprezu, spremne sve ostaviti i odjuriti k njima, ako zatreba.”

“To nam ponekad otežavaju poslovne obveze, udaljenost i roditeljske dužnosti, baš kao u siječnju kad su oboje ležali u krevetu s infekcijom dišnih putova te su trebali hranu i lijekove. Nepredvidivost njihovih potreba otežava nam planiranje vlastitih života. To može ostaviti traga na cijelu obitelj, a briga i osjećaj krivnje da bismo trebale više pomoći uvijek nas progone”, govori Marina.

Mirovine manje od cijene doma

Prema nedavnom britanskom istraživanju među osobama starijima od 75 godina, njih 96 posto izjasnilo se da bi radije ostali živjeti u vlastitom domu nego preselili u dom ili kod članova obitelji. Naravno, nije uvijek riječ samo o izboru, već i mogućnostima. Članovima obitelji nije uvijek moguće, a neki niti ne žele, prilagoditi se njihovim potrebama. Osim toga, država u Velikoj Britniji financira skrb tek kad osobna imovina i godišnja mirovina padnu ispod 27.202 eura, što većina prelazi i zato zaziru od zbilja skupih staračkih domova – prosječni tjedni trošak smještaja iznosi im 1110 eura.

Stoga je za ljude koji su desetljećima živjeli u vlastitom domu, gradili osjećaj pripadnosti, sigurnosti i neovisnosti, pomisao na prodaju kuće i obiteljske ostavštine, kako bi platili skupu skrb, često neprihvatljiva.

Kad se zakomplicira

“Moji roditelji imaju sreću što su relativno dobrog zdravlja i što imaju jedno drugo. Ljudi koji u starosti žive sami skloniji su padovima, lošoj prehrani i brojnijim poteškoćama u obavljanju osnovnih dnevnih aktivnosti. Predviđa se da će se broj osoba starijih od 80 godina u sljedećih 40 godina u Velikoj Britaniji udvostručiti na više od šest milijuna, a mnogi će živjeti sami. U mnogim obiteljima nitko ne pronalazi vrijeme za posjete i pomoć, dok udaljenost i druge obveze otežavaju redovitu podršku, što je slučaj i kod mene i sestara”, istaknula je Marina.

Pritisci oko njege

Jim Heath i njegova dva brata, koji svi žive preko 160 kilometara udaljeno od njihove 90-godišnje majke, suočavaju se s pritiskom oko pomoći koja joj treba gotovo svakodnevno. “Za Božić je završila u bolnici zbog komplikacija nakon operacije kuka. Znamo da se sada sama teško snalazi i svi joj želimo htjeli više pomoći. Voljeli bismo da nam dođe bliže, ali ona obožava svoju kuću i vrt i ne želi ni pomisliti na selidbu jer se tamo osjeća sigurno.”

Još jedna sugovornica, Alison Griffith (55), ističe da se stalno osjeća krivom jer zbog posla i kćeri koja ove godine polaže državne ispite, roditelje koji su u svojim osamdesetima može posjetiti tek svakih šest tjedana. Poput mnogih, u hitnim situacijama oslanjaju se na dobrotu susjeda, a to je često. “Sinoć je tata opet pao i susjedi su ga morali podići i odnijeti u krevet. Zapravo bi moji roditelji trebali biti u domu, ali oni bi to smatrali porazom. Štede gdje mogu, a na spomen odlaska u dom mama kaže da bi radije bila mrtva nego u domu.”

Zamke neovisnosti

Samostalan život u starijoj dobi krije mnoge zamke. Lošiji vid i sitna slova na deklaracijama znače da se stariji često oslanjaju na miris pri provjeri namirnica, no na žalost im slabi i osjet mirisa pa je i ta metoda nepouzdana. Zato trovanje hranom može biti kobno. “Danas su to generacije koje su odrasle u vrijeme rata i nestašice, kad se ništa nije bacalo. Mama kuha sama, ali je prilično nemarna i ne pogleda do kad je rok trajanja neke namirnice. Zato se stalno bojimo da se ne otruje jer joj se to dogodilo već dvaput”, kaže Heath.

Zataškaju bolesti

Stariji roditelji ne žele opterećivati djecu pa često i ne spominju poteškoće koje imaju pri obavljanju određenih radnji. “Osjećamo krivnju jer im ne pružamo sve što mislimo da očekuju, (a možda ni ne očekuju), što otežava otvoren razgovor. Stalno ih ispitujemo što im treba. Napokon smo, nakon dugih pregovora, dogovorili da ćemo im pripremati obroke za zamrzavanje. Uklonili smo im tepihe radi sigurnosti i postavili svjetlo na senzor za noćne odlaske u kupaonicu. Programirali smo i Alexu da nas zove u hitnim slučajevima. I ovako djelomična pomoć im je znatno olakšala život”, naglašava Heath.

Birajte bitke

Izbjegavajte nametati im vlastite vrijednosti, napominje kći 92-godišnjaka. “Ako jedu krekere i sir nekoliko dana jer im se ne kuha, pa što? To je njihov izbor. Svjesni su da slabe i da ne mogu sve kao prije, ali ne žele da im se naređuje. Osim ako to nije krajnje opasno za njih, pustite ih. Ako se pak radi o rizičnom ponašanju kao što su vožnja, zaboravljanje lijekova ili loša higijena hrane, budite nježni dok im ukazujete na to. Birajte bitke i blago podsjećajte. Bitno je razumjeti što je zaista važno.”

Na kraju, trud da svojim starima omogućimo dostojanstven život u skladu s njihovim željama svakako vrijedi. Vicky Portwin (46) svakog je tjedna vozila pedesetak kilometara do bake. “Išla sam s njom k liječnicima i provjeravala da je majstori ne varaju, sve to uz troje djece kod kuće. Bilo je naporno, ali baka se nikada nije doživljavala starom i za nju dom nije dolazio u obzir. Preminula je s 94 godine i silno mi nedostaje. Nije mi žao vremena ni truda i za nju bih sve ponovila.”

Biste li otišli u dom za starije ili ste možda dogovorili skrb u kući? Kako razmišljate na ovu temu? Zanima nas vaša priča.